Intervju

Turska novinarka: Izvještavanje o ratu u BiH mi je promijenilo život

Şerif Turgut u Sarajevu 1995., kada je završena opsada grada. Foto: Şerif Turgut.

Turska novinarka: Izvještavanje o ratu u BiH mi je promijenilo život

30. Septembra 2020.14:48
30. Septembra 2020.14:48
Şerif Turgut, jedna od rijetkih turskih novinarki koje su pokrivale rat u Bosni i Hercegovini, za BIRN kaže da su taj sukob, kao i tragedije koje je on prouzrokovao, a kojima je ona svjedočila, zauvijek oblikovali njen život i karijeru.

This post is also available in: English (English)

Ipak, ostala je sve dok se rat nije završio 1995. godine, pokrivajući konflikt kako za turske, tako i za međunarodne medijske kuće.

“Bila je to tako velika trauma; kad god bih bila izvan Bosne i Hercegovine, uvijek sam željela da se nekako vratim tamo. Poslije rata u BiH, uvijek sam odlazila u ratne zone”, kaže Turgut.

Osim rata u BiH, ona je izvještavala i o ratovima u Hrvatskoj, na Kosovu, u Čečeniji, Alžiru, Zapadnoj Sahari i Iraku.

Prije izvještavanja s ratnih područja, ona je pohađala Univerzitet Stanford u SAD-u kao dobitnik stipendije Knight Fellowship Journalism.

Magistrirala je međunarodnu politiku na Univerzitetu George Washington, kao i javnu upravu na Harvardu.

Ona se u ratnim zonama našla i kao predstavnica UN-a za javne i medijske poslove: u Liberiji, Keniji i Somaliji.

“Mnoge moje kolege su prošle isto. Nakon rata u BiH, mali broj nas nije se uspio vratiti normalnom životu. Mnoge smo izgubili u drugim ratovima ili zbog bolesti, a neki su i dalje na terenu”, ističe Turgut.

Šokirana tragedijama koje je vidjela


Komemoracija povodom 18. godišnjice masakra u Srebrenici, u julu 2013. Foto: EPA-EFE/VALDRIN XHEMAJ

“Neki jednostavno, zbog svoje strasti prema pisanju i učenju, ne mogu da se bave ničim drugim. To ih kasnije vodi u njihovim karijerama”, kaže Turgut i dodaje da je zbog toga i sama došla u BiH.

“Kad sam vidjela tragedije u Bosni, posebno logor Omarska, odlučila sam da dođem na dvije sedmice – a onda sam ostala do kraja rata”, priča Turgut.

Sjeća se da joj je jednom prilikom, kada je htjela ući u BiH, jedini put bio preko Zagreba. Htjela je doći avionom, ali nije imala novca da kupi kartu.

“Prvo sam autobusom otišla u Split, u kome su mahom bili hrvatski vojnici. Prvo nisu htjeli da me puste, a onda su mi dozvolili da putujem s njima. Stajala sam tokom cijelog putovanja, jer nije imalo gdje da se sjedne”, kaže ona.

“Kasnije sam se našla s nekim kolegama i otišli smo prvo u Mostar, a odatle u Sarajevo”, dodaje Turgut.

Ona je u početku izvještavala samo za turski dnevni list Milliyet, ali kada je odlučila da ostane duže, shvatila je da joj je potrebno više novca.

“Zahvaljujući pomoći prijatelja freelancera, počela sam da radim i za neke evropske medijske kuće. Tokom rata izvještavala sam za Deutsche Welle, Radio Holandiju, BBC Turska i BBC Azerbejdžan. Kasnije sam počela da radim i za turski TV kanal ATV”, objašnjava Turgut.

Dok prepričava svoje dane u Sarajevu, prisjeća se hrabrosti nekih svojih kolega.

“Imala sam kolegu iz Španije, Miguela Gila Morena. Zajedno smo išli po frontovima na njegovom motociklu, vozeći cik-cak, kako nas ne bi pogodili snajperisti. On je kasnije svojim starim automobilom koji nije imao prozore prevozio mnoge povrijeđene ljude”, kaže Turgut.

“Nakon toga je otišao na Kosovo, a potom u Sijera Leone. Tamo je ubijen zajedno s našim kolegom Kurtom Schorkom, koji je godinama bio predstavnik Reutersa u Sarajevu. Nekoliko godina kasnije, kada sam radila u Liberiji, otišla sam u Sijera Leone. Pronašla sam mjesto gdje su ubijeni; ostaci njihovog automobila su i dalje bili tamo”, priča Turgut.

Rat u BiH Turgut opisuje kao najstravičniji od svih ratova i sukoba koje je pokrivala tokom svoje karijere.

“Kada vidite prvu smrt, šokirate se, ali kasnije, na mjestima poput Sarajeva, to postaje nova normalnost”, dodaje ona.

Uprkos tome, Turgut i dalje progone neki tragični trenuci kojima je svjedočila.

“Bilo je vrlo teško pronaći mrtvačke sanduke u ratnom Sarajevu. Čovjek koji ih je pravio, jednom mi je prilikom u mrtvačnici, gdje sam vidjela ubijenu djecu, rekao da nema dovoljno drveta. Krao je školske klupe da bi djeci napravio sanduke – kad već nisu imali život, neka bar imaju sanduke”, prisjeća se ona.

Ona također ne može da zaboravi period nakon masovnog pokolja Bošnjaka u Srebrenici u julu 1995. godine, kada su snage bosanskih Srba nakon ulaska u opkoljenu enklavu ubile više od 8.000 muškaraca i dječaka.

Vidjeti osvojeni grad bilo je stravično, jezivo iskustvo.

“Nekoliko sedmica (poslije zauzimanja) nismo mogli da uđemo u Srebrenicu, a kad smo ušli, nismo nikog vidjeli. Mjesta u kojima su držani (bošnjački) zatvorenici bila su potpuno prazna”, prisjeća se ona.

“Kada smo provjerili skladište, shvatili smo šta se dogodilo. Svuda je bilo krvi, ljudska koža je bila zalijepljena za zidove, a pod je bio prekriven ljudskom kosom i zubima”, kaže Turgut.

Nije lako biti žena – ili biti Turkinja


Şerif Turgut u Prištini tokom rata na Kosovu. Foto: Şerif Turgut

Turgut je tokom svoje karijere imala nekoliko nadimaka. Zvali su je “anđelom rata” zbog njene humanosti. Naprimjer, telefonirala je izbjeglicama koje su se tada nalazile u Turskoj i davala im informacije o članovima njihovih porodica koji su ostali na Kosovu.

Ali raditi kao reporterka u ratu nije bilo lako.

“U ratovima dominiraju muškarci, a ego muškarca koji ima oružje ogroman je, zbog čega kao reporterka morate biti stameni: morate psovati bolje od njih, ako je to potrebno u takvom okruženju”, kaže ona.

“Reporterke često imaju nadimke u zemljama u kojima dominiraju muškarci. Ljudi su me zvali ‘herojem’ ili ‘jadnom devojkom’, ali ja nisam heroj, niti jadna devojka’”, dodaje.

Poznavanje kulture u određenoj zemlji može vam spasiti život za vrijeme rata.

“Turskoj novinarki na Balkanu nije bilo lako”, kaže ona.

“Uperivali su mi pištolj u glavu i udarali me puškama, jer sam Turkinja. Srpski vojnici bi izgovarali ‘1389’ (godina kada se odigrala poznata bitka između Srbije i Osmanskog carstva) kada bih tražila vodu ili rekla ‘dobro jutro’.”

Iako se, zato što je žena i zato što je Turkinja, suočila s diskriminacijom, nikada nije odustala.

“Konvoj je išao ka Goraždu i prema UN sporazumu, nije ga trebalo zaustavljati. Novinarima je bilo dozvoljeno da se pridruže konvoju. Registrovali smo se, ali francuski pukovnik mi nije dozvolio da pođem s njima. Kada sam tražila objašnjenje, rekao mi je da je to zbog historijskih sporova između Turaka i Srba”, naglašava Turgut.

Odbila je da se povuče: “Usprotivila sam se i žalila. Kada su vidjeli da neću prihvatiti odluku, major me zamolio da se izvinim pukovniku. Nisam se izvinila, ali sam napisala pismo sjedištu UN-a u New Yorku o ovoj diskriminaciji. Kasnije me je taj isti major odveo u Goražde s još nekoliko novinara, ali mi u povratku opet nisu dozvolili da se pridružim konvoju.”

Onda je ona, kako kaže, napisala još jedno pismo i UN su tada organizovale oklopno vozilo koje ju je odvezlo do Sarajeva.

Turgut je morala na prinudnu pauzu zbog porodičnih i zdravstvenih problema, koji su se pogoršali zbog uslova u kojima je radila.

Ali danas je ponovo spremna za odlazak u drugu ratnu zonu.

“Ostala sam u Turskoj neko vrijeme zbog majčine bolesti, a i moje zdravlje nije bilo dobro. Ali oporavljam se i završavam neke radove i knjige. Kada se potpuno oporavim, planiram da odem u Jemen ili Sudan”, ističe ona.

Hamdi Firat Buyuk


This post is also available in: English (English)