Reportaža

Zaboravljene žrtve: Zarobljavanje cijelih porodica, silovanja i mučenja u logoru u Liplju

Kuća u kojoj je bio logor u Liplju. Izvor. Maja Nikolić

Zaboravljene žrtve: Zarobljavanje cijelih porodica, silovanja i mučenja u logoru u Liplju

5. Jula 2020.22:51
5. Jula 2020.22:51
Početkom aprila 1992. godine cijele porodice, brojne s maloljetnom djecom, odvođene su u logor u Liplju nadomak Zvornika. Svjedoci navode da su komšije i dobrovoljci iz Srbije ubijali muškarce i silovali žene i djevojčice sve dok hrabrost jedne djevojčice nije spasila više od 400 ljudi.

This post is also available in: English (English)


Mensura Hasić. Izvor: Maja Nikolić

U aprilu 1992. godine Osnovna škola u mjestu Liplje kod Zvornika i nekoliko privatnih bošnjačkih kuća pretvoreni su u jedan od najzloglasnijih logora na području općine Zvornik u kojem je, prema svjedočenjima preživjelih, bilo zatočeno oko 460 ljudi.

Za ubojstva u ovom logoru, mučenja i silovanja muškaraca i žena, do sada niko nije odgovarao.

“Niko, nažalost, nije odgovarao za strahote koje su nad nama vršene. Ne znam kako je moguće da niko ne odgovara ni dan-danas za zlo nad nama civilima. Oni su po nas došli kući i bili su maskirani. Djeca, muž i ja smo izvedeni iz kuće i morali smo ići u logor sa ostalom familijom. Moj muž je iz logora, iz Đuzine kuće, izveden peti dan, zajedno s Mehom Hamzićem i Šabanijom Salihovićem. Odvedeni su prema Snagovu i tamo su ih ubili”, svjedoči Hasić i objašnjava da joj se devet dana zlostavljanja, mučenja i ubijanja u logoru i danas vraća pred oči.

“Bilo je užasno. Gledala sam kako izvode ljude, djevojčice, žene… Muške su tukli i ubijali, žene su negdje drugo vodili. Vodili su nas na silovanje. Svega je bilo i teško mi je o tome govoriti. Toliko se emocije bude u meni. Ja želim to zaboraviti, ali slike mi se stalno vraćaju. Ne mogu da ne mislim, da ne razmišljam”, kaže Mensura, koja je uspjela spasiti sebe, sina i kćerku.

S njima već duže od 20 godina živi u Austriji. Oni su uspješni i obrazovani ljudi u ovoj zemlji, kaže ona.

Maloljetnici u logoru

Muharem Sinanović Šiško sjeća se da je već 8. aprila “došla vojska JNA i tražila od nas da predamo naoružanje”.

“Mi smo tako uradili, a oni su nas nastavili popisivati. Međutim, nekoliko dana kasnije su došli drugi vojnici, na njima je pisalo ‘Bijeli orlovi’. Negdje oko 460 ljudi su zarobili i zatvorili u logore, a 27 ih ubili. Nama su tvrdili da će ljude normalno hraniti i držati kako ni njih ne bi ‘Zelene beretke’ napale. Mi smo znali da ovdje ni nema ‘Zelenih beretki’, ali u tom trenutku nismo imali izbora”, kaže Sinanović.


Safet Ćormejić

Safet Ćormejić je imao samo 13 godina kada je zajedno sa starijim bratom, mamom i ocem odveden u logor. Nekoliko dana je prvo boravio s ocem, ali kako muškarcima nisu davali hranu, kao dijete, mogao je otići kod majke.

“Sve me ovo, kada me pitate, jako potrese. Sve mi to vraća život unazad. Ja sam među muškarcima bio šest dana, ali nisam imao šta jesti. Preživljavao sam s kockom šećera i čašom vode. Gledao sam kako ljude izvode pa ih vraćaju krvave. Mi smo bili smješteni u jednu prostoriju i bili smo cijelo vrijeme skvrčeni, nismo mogli ispraviti noge. Tek nakon pet dana mene su prvi put pustili da idem na WC”, kaže Safet, kojemu su u zarobljeništvu ubijeni i majka i otac.

Dok je bio u logoru s ocem, sve vrijeme je samo gledao kako ih izvode, ali kao dječak se bojao gledati dok su ih mučili. Sjeća se kako su jednog dana sa sjekirama došli u prostoriju, udarali u štokove vrata i prozora i govorili im da će ih tim sjekirama klati.

“Budili su nas usred noći i lupali u vrata. Izvodili su žene, jednu po jednu. Govorili su da ih vode kućama da im daju zlato. Kada ih odvedu, nije ih bilo po dva ili tri sata. Sjećam se da su odveli moju mamu i jednu komšinicu. Ja sam počeo tada jako plakati, jer bio sam dijete, bojao sam se. Bojao sam se da će je ubiti. Vratili su se nakon dva sata i znam samo da je rekla mojoj neni, svojoj svekrvi, koja je isto bila s nama u logoru, da im je dala zlato iz kuće”, prisjeća se Safet.

Bez svoje majke je ostao prilikom oslobađanja logora u Liplju.

“Kada smo krenuli bježati, oni su počeli pucati na nas. Mama je legla preko mene, da me zaštiti, i metak je nju pogodio u glavu. Njoj je razneseno pola glave, a metak je mene pogodio u ruku. Ja sam pao i nakon 20 minuta, kada sam malo došao sebi, vidio sam mamu kako leži na mojim nogama”, kaže on.

Usporen rad tužilaca


Osnovna škola u Liplju.

Logor u Liplju se nalazio nekoliko metara od kuće Paše Salihović, koja je također zarobljena. Ona je prošla brojne torture. Posebno se sjeća kada su joj stavili veliki nož ispod oka i pitali koje oko da joj izvade.

Dok pokazuje ožiljke na rukama i nogama, govori: “Vene su mi spržili.”

Ona kaže da su joj tražili novac jer joj je muž bio u Njemačkoj.

“Ja njima kažem da nemam i ne dam. Psovali su mi majku, Aliju, prijetili mi da će me ubiti i zaklati. Govorila sam im da od imovine imam samo grlo. Pokazivala sam im na svoj vrat, ali nisu ga htjeli presjeći. Taj što me palio nije htio ići do kraja. Ovaj drugi ga pita što me ne spali. On kaže da neće, jer i on ima mamu”, kaže ona i dodaje da su ih zatočene držali ljudi koje su poznavali.

“Sve su nam to naše komšije radile, i još su na slobodi. Normalno hodaju selom. Od jednog sam čak i šumu kupila. Ne znam šta je on konkretno radio, ali sam ga vidjela da je bio tu u logoru. Toliko nam je teško bilo da nismo smjeli ni u svoju djecu gledati”, kaže Paša.


Paša Salihović.

Mnogi zatvorenici logora u Liplju nisu spremni govoriti, jer pravdu nikada nisu dočekali.

Predmet o ovom ratnom zločinu Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona je još 2004. godine predalo Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, ali optužnica protiv odgovornih nikada nije podignuta. Samo su nekoliko puta svjedoci zločina bili pozivani na saslušanja.

Iz Tužilaštva BiH kažu da “postoji predmet koji se odnosi na logor Liplje kod Zvornika” i da je saslušan veći broj svjedoka i žrtava.

“Rad na predmetu otežava činjenica da se kao osumnjičeni navode osobe s područja Srbije, čiji identitet nije u potpunosti poznat svjedocima. Uglavnom, na predmetu se radi”, stoji u pisanom odgovoru Tužilaštva BiH.

Nedžad Hasanović, koji je rođen, odrastao i živio upravo ispod zloglasnog logora u Liplju, nikada nije pronašao tijelo oca. Njegov otac je bio trgovac čija je trgovina opljačkana a on odveden i ubijen.

“Ja sam tada imao 23 godine, željeli smo spasiti i sačuvati živu glavu. Malo ko od nas je razmišljao o posljedicama. Tako i moj otac. On je otišao kući da uzme malo hrane. Tada je zarobljen i odveden zajedno s komšijom Harizom Okanovićem. Nikada ih nismo pronašli. Mi smo sve promatrali s ovih obronaka šume. Vidjeli smo da žene izlaze, da negdje idu. Mislili smo da idu kućama pomusti krave, nešto uzeti. Kada je jedna djevojka uspjela pobjeći i kada nam je rekla šta se zapravo u logoru sve radi ljudima, onda smo odlučili ići spasiti i osloboditi ljude”, prisjeća se Hasanović.


Mještani Liplja.

Muharem Sinanović kaže da su 2. juna uspjeli osloboditi logor.

“Ono što smo vidjeli u logoru bilo je strašno. Kompletne porodice su zatvarane i nad njima su vršeni zločini”, kaže Sinanović, koji je vodio akciju oslobađanja logora prije 28 godina.

On kaže da i sada neke slike od tog dana i ulaska u logor nosi u sebi.

“Meni je toliko ostala upečatljiva slika djevojčice iz logora koja je imala oko 12 godina. Ona je spavala i bila je gola. Mi smo nju pokrili i otišli smo dalje u oslobađanje. Poslije smo uvidjeli da je mrtva. Šta su oni njoj radili, na koji način su je sve zlostavljali?! Ta me slika prati cijeli život. Gledali smo kako ljude vješaju i kako ih kao Krista razapinju”, kaže Sinanović.

On tvrdi da često kroz Liplje prolazi jedan od onih koji je vršio zločine.

“Njega su ljudi viđali u logoru kako vrši zločine, a on se svaki put na godišnjicu namjerno okiti kokardama i vozi se ovdje pored logora. Nikada ne bih mogao vjerovati da je na tako nešto spreman. Smatrao sam da je on čovjek, naš komšija. Jedan naš čovjek, koji je bio u logoru, od straha je, kada ga je ugledao, pao i potpuno izgubio svijest. Jedva smo ga spasili. Niko za ovaj logor nije odgovarao. Kao da se neka enigma vodi oko ovog logora”, istaknuo je Sinanović.


Unutrašnjost nekadašnjeg logora.

Lipljani su u logoru viđali i izvjesnog Pecu. Kontaktiran na telefon, on je za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) rekao da “nema ništa s tim”.

“Nas su tjerali k'o ovce ovdje da kupimo mještane, a nema od toga ništa. Šta je bilo, bilo je. Ja sam bio što sam mor'o, nas mještane su tjerali. Morali smo pod njihovu komandu, pustite se toga”, kaže on i dodaje kako je “za to da sve zločine treba kažnjavati”, ali da nije vidio šta su drugi radili u logoru.

“Mi smo samo dole čuvali stražu. Ja sam bio tu par dana, oni su otišli, sve je to popaljeno bilo. Morali smo ići jer su i nama prijetili da će nas ubiti. Danas sam ovdje ostao sam, nemam ništa. Nemam nikakva ni primanja. Jedva sam živ ostao, sve me živo boli. Dabogdom nisam išao”, kaže za BIRN BiH Peco.


Razim Omerović.


Muharem Sinanović.

Razim Omerović imao je 16 godina kada je iz štale na brdu, u koju se sakrio s majkom, gledao kako kamion odvozi njegove komšije. Nekoliko dana poslije gledao je kako njegova školska drugarica Hasreta bježi kroz šumu.

“Počeo sam je dozivati i došla je do mene. Govorila mi je šta se sve događa u logoru. Odvezao sam je u Bajriće. Tada nije bilo nikakve komande, nego smo se samo tu okupljali i uvečer slušali dnevnik. Svima nam je ispričala o mučenjima u logoru”, kaže Omerović i dodaje da se bez oružja priključio odraslim u oslobađanju logora.

“Ja sam izvodio ranjenike i vodio ih na sigurno. Kada smo prolazili pored logora, vidjeli smo ubijene ljude po potocima. Logor je bio pun male djece, starijih ljudi. Ovdje je došla najgora i najzloglasnija vojska iz Šekovića i drugih područja. Meni je kao djetetu i sada ostalo njihovo uzvikivanje: ‘Mi smo Šekovačka garda.’ Sve zločine su radile naše komšije, a kasnije su dolazili i neki ljudi iz Srbije. Ovdje je stajao veliki natpis ‘Bijeli orlovi’”, prisjeća se Razim i objašnjava da je na njega ovo iskustvo “grozno utjecalo”.

“Nisam mogao vjerovati da na nas idu naši nastavnici i profesori, naše komšije”, kaže Razim.

Nakon rata, Liplje je postalo jedno od prvih povratničkih mjesta u Podrinju na području Zvornika. Svake godine učesnici “Marša mira” ovdje posjete mjesta masovnih grobnica i slušaju svjedočenja preživjelih. Povratnici u Liplje nikada nisu dočekali pravdu za ratne zločine koje su pretrpjeli. Zbog mnogih prava koja ni danas ne mogu ostvariti, sve više njih ponovno ide u izbjeglištvo, u zapadnoevropske zemlje.

Projekat je podržala Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, a implementira Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) kroz Regionalni projekat o ratnim zločinima (RWC).

Maja Nikolić


This post is also available in: English (English)