“Izašao sam s jastučnicama na kojima su izvezena imena njihovih najbližih, i poručujem javnosti i državi njihove zahtjeve da se pronađu svi nestali i da se dostojanstveno sahrane, a da se počinioci kazne”, rekao je Suljić u svojoj videoporuci.

Sudbinu srebreničkih porodica koje tragaju za svojim najmilijim dijele još hiljade drugih bosanskohercegovačkih porodica. Dok se nadaju smiraju kostiju najmilijih, u životu ih vode sjećanja i uspomene na zajedničke trenutke.

“Ja bih bila sretna da imam jednu njegovu kost, da imam onaj mezar…”, govori Zekija Avdibegović, koja već 28 godina traga za sedamnaestogodišnjim sinom Elvedinom i suprugom Omerom.

Šef programa za Zapadni Balkan Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) Matthew Holliday smatra da će pandemija koronavirusa uticati na iskopavanje posmrtnih ostataka ove godine. Uz to prisutni su i raniji problemi, kao što su nedostatak tačnih informacija o lokacijama skrivenih grobnica i iskopavanja bez rezultata. On kaže da je laboratorija i tokom pandemije nastavila s radom.

Iz Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH) ukazuju na dugogodišnji problem nedostatka saradnje sa entitetskim institucijama uključenim u procese potrage, te nedovoljan broj istražitelja na terenu i manjak opreme.

Prema podacima Instituta za nestale osobe, u BiH je tokom rata nestalo 32.000 osoba, a za 7.444 njih se još uvijek traga. Do sada je ekshumirano nešto više od 25.500 osoba, dok ih je više od 24.000 identifikovano, a njihovi posmrtni ostaci predati porodicama radi ukopa.

Nihad Suljić u Tuzli na Trgu žrtava genocida u Srebrenici. Izvor: BIRN BiH

Zajednička nada za porodice i život od uspomena

Suprug i sin Zekije Avdibegović odvedeni su iz kuće u ilijaškom selu Kaderići u ljeto 1992. godine.
Ona navodi kako ima saznanja da su bili mjesec dana zatvoreni u Osnovnoj školi u Ilijašu s drugim Bošnjacima iz ove općine, te da su početkom jula 1992. godine u večernjim satima izvedeni, nakon čega im se gubi svaki trag.

“Tada su odvedeni i vjerovatno negdje likvidirani, sakriveni, i mi nemamo nikakve informacije”, kaže Avdibegović.

Nebojša Tomić nestao je 1993. godine, kada je otišao od kuće u Pazariću (općina Hadžići) i više se nikada nije vratio.

“On je samo meni rekao da ide u Tarčin kod jarana i otišao oko 17 sati popodne. (…) Sve sam se nadala – sad će ključ u vrata, naveče noću da otključa i uđe, ali to se nije dogodilo nikad”, kaže kroz suze Nebojšina majka Zorka Tomić dok pokazuje u srce uokvirenu fotografiju sina iz djetinjstva.

Zorka Tomić. Izvor: BIRN BiH

Hatidža Mehmedić iz Hadžića od 1992. godine traga za braćom Suvadom i Midhatom Hrgićem, koji su odvedeni iz sela Kućice. Saznala je da su bili zatvoreni u “dvorani” u Hadžićima, a potom prebačeni u Lukavicu kod Sarajeva.

“Moja braća su odvedena u Lukavicu, u kasarnu ‘Slaviša Vajner Čiča’ 23. juna. Odatle su prozvani i gubi im se svaki trag”, govori Mehmedić.

Od 1992. godine za ocem Amirom Vražalicom, nestalim na području Rogatice, traga i Maida Ćurevac.

“On je u predvečerje, negdje krajem jula, otišao po svoje stado da ga dotjera u obližnji šumarak, gdje je inače ispaša iznad sela u pravcu srpskog sela Jasik iz Raketnice, i na kraju ovce su došle, stado je došlo, njega nije bilo”, prisjeća se ona.

Ilinka Dragičević traga za sestrom Janjom Krajišnik i njeno dvoje djece, koji su u novembru 1992. nestali u naselju Buća Potok u Sarajevu.

“Njih su pobila trojica koja su išla kroz Boljakov Potok sa žutim ‘golfom’”, navodi Dragičević.

Za ocem Gojkom i bratom Draganom Stanišićem još uvijek traga i Milka Kokot, koja kaže kako su oni ubijeni zajedno na kućnom pragu prije 28 godina. Isto toliko godina svog supruga traži i Nađa Hadžić iz Vogošće.

“Tragam za mužem Himzom Hadžićem već 28. godinu. Gubi mu se svaki trag. Nestao je iz ‘Planjine kuće’”, govori Nađa Hadžić.

Hatidža Mehmedić. Izvor: BIRN BiH

Nedostatak informacija o grobnicama među ključnim problemima

Holliday objašnjava kako jednu od prepreka u pronalasku nestalih predstavlja nedostatak tačnih informacija o lokacijama skrivenih grobnica, te da je broj iskopavanja ostao isti kao i prije deset ili 15 godina, ali da ta iskopavanja nisu više uspješna kao nekad.

“Prošlo je puno vremena od sukoba. Kod onih koji su bili svjedoci ili imali informacije blijede sjećanja i činjenica je da iskopavanja, nažalost, nisu više tako uspješna kao što su bila u prošlosti. Neki pojedinci koji imaju informacije o lokacijama grobnica boje se krivičnog gonjenja pa zbog toga biraju da ne odaju te informacije”, smatra on.

Izvor: BIRN BiH

Član Kolegija direktora INO-a BiH Amor Mašović kaže da je za INO problem nedostatak saradnje sa entitetskim organima, “posebno sa onim koji su bili involvirani bilo u prikupljanje informacija o počinjenim zločinima ili su i sami involvirani u te zločine”.

Dodatni problem, prema Mašoviću, jeste potreba Instituta za većim brojem istražitelja na terenu, kao i nove opreme. Da bi pronalazak nestalih tekao zadovoljavajućim tempom, kaže on, Institut bi morao da zaposli dvostruko veći broj istražitelja.

“Ove godine ćemo pokušati iznova, iako nam okolnosti ne idu naruku – i pandemija i neusvajanje budžeta na nivou BiH. (…) Vjerovatno ćemo i ove godine ostati bez povećanog broja istražitelja, ali to je nešto što država mora uraditi za svoje državljane koji su nestali, odnosno za njihove porodice koje tragaju za njima”, kaže Mašović.

On smatra kako se INO-u treba omogućiti da poveća broj istražitelja na terenu, nabavku sofisticiranih instrumenata koji mogu pomoći u procesu otkrivanja, dronova, pasa obučenih za pretraživanje terena i pronalaženje posmrtnih ostataka, te bolja saradnja sa institucijama koje su uključene u proces potrage za nestalima.

Amor Mašović. Izvor: BIRN BiH

U laboratoriji ICMP-a trenutno, kako kaže Holliday, između ostalog se vrši ponovno ispitivanje bioloških uzoraka koji su ranije dostavljeni ICMP-u radi DNK testiranja, koje je za ove uzorke bilo neuspješno. Ovo testiranje, kako kaže, vrši se putem nove tehnologije čiji predvodnik je posljednjih godina bio upravo ICMP.

Nesložena kockica u životu

Dani ženama koje tragaju za nestalim muškim članovima porodice prolaze u prisjećanju na voljene, jer im to, kako kažu, osim nade da će ih pronaći, daje snagu da koračaju kroz život.

“Moj sin Elvedin stvarno jeste bio omiljen među drugovima, komšilukom i porodicom”, kaže Avdibegović, dok Zorka Tomić navodi kako je njen sin Nebojša svirao gitaru i volio da se druži.
Kokot i Ćurevac opisuju svoje očeve kao blage i dobre ljude koji su uvijek vodili brigu o njima i njihovoj braći i sestrama.

“Njega se sjećam u najljepšim uspomenama… Bili smo mali, i da bi nas zavarao da radimo, dao nam je da komimo kukuruze, a on nam je čitao romane, ‘Na Drini ćuprija’, čitao nam je knjige, i mi onda ne bismo zaspali”, prisjeća se Ćurevac.

Maida Ćurevac. Izvor: BIRN BiH

“Kao jednog oca koji je bio tako blag i voljan da u svakoj situaciji izađe u susret i meni i mome bratu – tako ću ga se sjećati”, kaže Kokot.

Svim članovima porodica nestalih zajednička je nada da će pronaći posmrtne ostatke voljenih.

“Da sretnem svog oca, pa umrla bih od sreće. A šta bih mu rekla – ‘volim te i sve vrijeme sam te tražila’. Sve sam nekako u životu poslagala, čini mi se, sve kockice, ali mog oca nema i ta mi je ostala kockica nesložena. Ne mogu se smiriti do kraja života dok taj dio ne složim. I u amanet svom djetetu ću ostaviti da radi na tom zadatku”, kaže Maida Ćurevac, koja je godinama molila ljude i nudila novac za informacije o kostima njenog oca.