Online nastava istakla ogromne razlike među balkanskim zemljama

Kada su početkom marta u cilju borbe protiv koronavirusa zatvorene škole u Sjevernoj Makedoniji, a nastava počela da se odvija online, jedna nastavnica u osnovnoj školi u Skoplju je imala sledeći izbor:

Da koristi ili „neupotrebljivi”, 10 godina star kompjuter koji joj je obezbijedila škola, koji ima instaliran besplatni operativni system Ubuntu umjesto Windows-a ili svoj također stari laptop sa operativnim sistemom Windows 7, koji je „nepodoban” za online časove.

„Ministarstvo (obrazovanja) je vršilo pritisak na nas da počnemo da snimamo časove i kačimo ih na internet, ali, postoje nastavnici koji su u goroj situaciji od mene kada je u pitanju oprema”, kaže za BIRN ova nastavnica, koja je željela da ostane anonimna.

„Stariji nastavnici obično ne znaju kako da koriste Skype ili Viber”, kaže ona. „Dakle, možete zamisliti komplikacije”.

Za često zastarele obrazovne sisteme i mahom informatički slabo potkovane nastavnike na Balkanu, pandemija koronavirusa značila je oštru, u nekim slučajevima čak i nemoguću misiju. Škole su gotovo preko noći krenule u eksperiment zvani „e-nastava“, koji je otkrio ogromne razlike između zemalja ali i unutar njih, između privatnih i javnih škola i gradova i sela u smislu znanja i resursa.

Mnogi nastavnici, učenici i roditelji borili su se sa nepoznatim softverima, zastarjelim ili nepostojećim hardverima i, u mnogim slučajevima, nebezbjednim internet konekcijama. Neka djeca su čak bila i potpuno isključena.

Za one koji posjeduju informatička znanja, nije se promijenilo mnogo toga
Za neke, ovo iskustvo nije bilo mnogo loše.

„Imali smo samo nekoliko problema sa konekcijama”, kaže Berfu Sengelirler, profesorka biologije u privatnoj srednjoj školi u Istanbulu. Škola je, kako je rekla, koristila sva raspoloživa informatička sredstva i uspjela da ima interaktivnu nastavu.

„Budući da je naša škola privatna, našim učenicima su dostupni komjuteri, tableti ili pametni telefoni”, kaže Sengelirler za BIRN.

Iako nije bila savršena, online nastava je bila „najbolja u takvim okolnostima”.

U univerzitetskom kampusu Lasi na sjeveroistoku Rumunije, IT stručnjak i urednik informatičkog časopisa, Dan Zaharija kaže da su se njegove kćerke od 12 i 16 godina, dobro prilagodile. Njihove škole su i ranije imale iskustva sa programima za online nastavu.

Njegova šesnaestogodišnja kćerka već dvije godine koristi “Google učionicu” za domaće zadatke.

„One su se vrlo dobro prilagodile”, ističe Zaharija za BIRN. „Čak koriste i uobičajne dječje šale, stavljaju pozadinu ili video sa svojim likom, koji se nastavnicima pojavljuje na ekranu”.

Za druge, „stres i anksioznost”
Drugi nisu bili te sreće.

Nataša Kovanović, nastavnica u državnoj osnovnoj školi u istočnoj Hrvatskoj, kaže da se ona i njene kolege bore sa lošim internet konekcijama i „lošim uređajima”.

Djeca često moraju da koriste mobilne telefone ili laptope svojih roditelja, koji nisu uvek dovoljno dobri, ističe Kovanović i dodaje da joj posao sada oduzima više vremena.

„Potrebno mi je mnogo više vremena, jer moram da pripremim i pronađem sadržaje koji će svima biti jednostavni”, ističe Kovanović za BIRN, napominjući da je ona bila prva nastavnica u svojoj školi koja je počela predavanja preko Skypea. Ponekad nastava teče bez problema, „kada nas internet dobro služi”, kaže ona.

Galina Kalčeva, 30-godišnja profesorka iz Sofije, objašnjava da je potpuni prelazak na e-nastavu u tako kratkom vremenskom periodu bio „izuzetno stresan”.

Opisujući bugarski obrazovni sistem kao „prilično konzervativan” i teško promjenjiv, Kalčeva ističe da je reorganizacija izazvala „veliki stres i anksioznost kod nastavnika, učenika i roditelja, koji su se odjednom našli pred novim obavezama u potpuno drugačijoj svakodnevici”.

„Mogu samo da sedim i plačem”
Mnogi roditelji su ovo doživeli kao ponovni povratak u školu – istovremeno moraju da se snalaze sa tehonlogijom, samoizolacijom, ali i da brinu o poslu, kući i djeci.

Iako mnogi imaju više od jednog djeteta koje se školuje, nemaju svi više računara.

„Užas”, opisuje Jasna Marić ovo iskustvo.

„Ovakvo učenje nije nimalo lako”, kaže ova majka četvoro dece, od kojih troje idu u osnovnu školu u selu Vrbanja na istoku Hrvatske.

„Iskreno ne znam kako je roditeljima koji imaju jedno dijete u školi, ali u mojoj kući je ludnica”, kaže Marić za BIRN.

„Živimo na području gde je internet veoma loš, teško je konektovati se, a povrh svega imate i dječaka od šesnaest mjeseci koji tokom nastave gasi drugoj djeci računar“, priča ona i dodaje. „Tada mogu samo da sjedim i plačem, jer neće moći ponovo da se konektuju”.

Liljana Stikova, nezaposlena majka dva dječaka, koja živi u skopskom naselju Đorče Petrov, kaže da je internet u redu, ali i da je to „jedino što funkcioniše”.

Jedan njen sin je osnovac, dok drugi ide u srednju školu, pa joj svaki dan, kako kaže Stikova, počinje njihovom međusobnom svađom oko toga ko će prvi odslušati časove.

„Mlađi koristi televizor, a stariji komjuter, ali pošto su obojica u dnevnoj sobi, smetaju jedan drugom”, kaže nam ona.

Popodne i uveče pokušavaju završe i pošalju domaći zadatak.

„Samo polovina njih (nastavnika) zapravo komunicira sa djecom”, objašnjava Stikova za BIRN.

„Neki drže online časove jednom nedjeljno, a drugi svakodnevno šalju domaće zadatke, ne trudeći se da objasne temu. A možete i mene zamisliti usred tog nereda, pomažem im sa domaćim zadacima koje često i ja ne razumijem, pokušavam pretvoriti word dokumente u pdf, da ih skeniram ili nešto treće”.

Dafina Krasnići, majka dva osnovca sa Kosova, za BIRN kaže da format online nastave koji škola pruža nije pretežak, ali da je neophodna komunikacija sa djecom.

„Kada sam na poslu, oni (deca) me zovu da im dodatno nešto objasnim”, naglašava ona. Nemaju svi roditelji „nivo obrazovanja potreban da objasne svojoj deci potrebnu nastavnu jedinicu“.

Neizvjesnost oko kraja školske godine
U nekim zemljama, vlade i civilno društvo uložili su napore da pomognu roditeljima i učenicima; u Turskoj je pokrenuta inicijativa za doniranje korištenih, ali i dalje upotrebljivih kompjutera, dok je srpska vlada ponudila pomoć onima koji kod kuće nemaju pristup internetu da se povežu na portal za e-nastavu putem bilo kog operatera mobilne telefonije o trošku Vlade.

Na prvi pogled, brojke su dobre: ​​ministarstva obrazovanja na Balkanu su saopštila da je više od 80-90 posto škola u njihovim zemljama prešlo na online nastavu.

Iako ovo tehnički može biti istina, nivo obrazovanja koje učenici dobijaju jako varira. Neki su i dalje izostavljeni, a postavlja se i pitanje o ocjenjivanju. Još uvek se ne zna da li u maju ili junu treba očekivati ​​polaganje ispita.

Naprimjer, u Rumuniji je Ministarstvo obrazovanja objavilo da bi se, ukoliko bude ukinuto vanredno stanje, ispiti mogli održati u julu. Na ispitima će biti samo gradivo prvog polugodišta (kada su škole radile).

Većina drugih zemalja tek treba da donese odluke o tome, što znači da nastavnici, roditelji i deca, posebno ona koja treba da se upišu na fakultete i dalje ne znaju kako će se sve odvijati.

Teodora Stolevska iz nevladine organizacije Omladinski obrazovni forum (MOF) iz Skoplja, smatra da nastavnike ne treba prisiljavati da ocijene učenike u ovakvim okolnostima.

„Problem je što nastava za neke predmete ne postoji“, kaže Stolevska, „a za neke se loše sprovodi, pa nastavnici ne mogu da ocijene učenike“.

Međutim, za većinu je jedno sigurno: kraj školske godine će donijeti olakšanje.

„I nastavnici i roditelji su svjesni da je i pored velikih napora, sve ovo jedna velika improvizacija”, kaže nastavnik iz Skoplja.

„Iskreno, svi jedva čekamo da se ovo mučenje završi“.

Nastavnici pomažu jedni drugima
Osjećajući se napuštenima i prisiljenima da improvizuju, oko 26.000 nastavnika iz cijele bivše Jugoslavije učlanilo se u Facebook grupu “Nastavnička mreža tokom pandemije”. Oni ovdje dijele savjete i iskustva.

Pokrenula ju je Željana Radojić-Lukić iz Banjaluke i danas grupa ima oko 40 administratora koji prikupljaju nastavne materijale, organizuju ih po jedinicama i postavljaju ih kako bi i drugi mogli da ih koriste.

„Cilj je komunicirati i razmjenjivati obrazovne materijale u ovoj krizi. Pojednostaviti rad od kuće, doprinijeti sopstvenim idejama i kreativnošću i podstaći još nastavnika da nam se pridruži“, kaže Marija Versamis-Simonovska, jedna od administratora i nastavnica francuskog jezika u osnovnoj školi „Dimitar Miladinov“ iz Skoplja.