Godinjak i ostali: Policajci na pozicijama u TO-u

Trećeg dana svjedočenja, Šarića je ispitivala Odbrana Edhema Godinjaka. Prema optužnici, Godinjak je bio načelnik SJB-a u Trnovu, a Šarić komandant Štaba TO-a.

Šarić se složio sa Odbranom Godinjaka da je, kada je u junu 1992. došao u Trnovo, SJB bila u rukama neprijatelja i da su, dok je pokušavao da organizuje snage na tom području, neki pripadnici policije postavljeni na pozicije u TO-u, dok su drugi bili borci.

Braniteljica Edina Rešidović sugerisala je da je kao komandant postavljao pripadnike policije na dužnosti, ali da nije mogao da mijenja njihov ratni raspored u odsjeku za odbranu. Šarić se nije mogao izjasniti o tim pitanjima.

On je ponovio da je s Godinjakom, koji je bio na poziciji načelnika Štaba TO-a, imao korektnu saradnju.

U vezi s ranijim navodima optuženog da SJB nije prestajala da postoji, te da je na sjednici 17. jula 1992. godine razgovarano o njenom izvještaju o radu, Rešidović je pitala Šarića da li mu je poznato da je bilo riječi o izvještaju za period do 31. maja 1992. godine. On je rekao da nije vidio izvještaj.

Godinjakova Odbrana je Šariću predočila niz dokumenata iz juna, jula i avgusta 1992. godine, pitajući ga da li ih je on potpisao. On se za neke izjasnio da jeste, za neke da nije siguran ili da liči na njegov potpis, a za neke da nije, navodeći da dio dokumenata nije nikad vidio.

On je potvrdio i da, s obzirom na složenu situaciju u kojoj su se nalazili, nije dobijao povratne informacije o izvršavanju naredbi.

Odbrana mu je predočila i nekoliko dokumenata na kojima je potpisan Godinjak “za komandanta” ili kao načelnik Štaba, kako je naglasila Rešidović, u svojstvu koje je imao. Šarić je kazao da nije vidio dokument koji je Godinjak potpisao kao načelnik Odreda “Trnovo”.

Šarić se složio da je na svim aktima koje je neko potpisao u njegovo ime trebalo da stoji “za komandanta”.

U vezi sa aktom iz jula 1992. za koji je Šarić rekao da ga je potpisao Godinjak a u kojem se navodi da je sveštenik Nedeljko Popović nastradao nesretnim slučajem, Rešidović je pitala da li su to bile informacije kojima su oni raspolagali u tom trenutku. Optuženi je kazao da je to tačno.

Odbrana ga je ispitivala i o uslovima koji su bili kada je došao na Igman u maju 1992. godine. Na sugestiju da su dolazile razne jedinice i samozvane vođe, Šarić je rekao da je čuo za njih, ali da se u to nije upuštao jer je i sam bio “nepoželjan”, kao oficir koji je došao iz Jugoslovenske narodne armije (JNA).

Potvrdio je da je na Igmanu bio ogroman broj izbjeglica iz istočne Bosne, kao i da je bila teška situacija kada je došao u Trnovo, jer je bilo konstantno granatiranje, a stanovništvo izbezumljeno. Kazao je da je činio sve što je znao da pokuša organizovati vojsku u takvim uslovima.

Godinjaku i Šariću se sudi s Mirkom Bunozom za učešće u zločinačkom poduhvatu s ciljem ubijanja i zatvaranja Srba u selima na području Trnova. Bunoza je optužen kao komandant jedinica Hrvatskih obrambenih snaga (HOS).

Na pitanja Bunozine Odbrane, Šarić je rekao da je optuženog prvi put vidio na početku ovog procesa i da jedinice Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) nisu sadejstvovale sa HOS-om na području Trnova.

Nastavak suđenja je 25. februara.