Garić: Optuženi ih izvodio iz “Sušice”, a nađeni u grobnicama

Hasma Efendić izjavila je i da su 1992. godine na području Vlasenice osim supruga i njegove braće ubijeni i njeni rođaci i komšije, te da su joj se žene povjeravale da su silovane.

Naglasila je da je njen suprug Hilmo, koji je strijeljan, imao osmoricu braće i da su izginuli svi osim jednog.

Svjedokinja je ispričala da je pred zgradom policije udaran rođak Ismet Zekić, te je – pored drugih osoba koje je tada vidjela kod policije – vidjela i Garića, za kojeg je kazala da joj je bio komšija, ali je u sudnici kao osobu za koju misli da je Garić navela njegovog advokata Petka Pavlovića.

Tokom unakrsnog ispitivanja Petko Pavlović je pitao svjedokinju da li je on Rade Garić, na što je ona odgovorila: “Ja bih rekla da jesi.”

“Ismet je bio zavezan za stub, udaran je, krvav… Tad sam tek vidjela ovog tu Garića, bio je uniformisan, u šarenoj uniformi”, kazala je svjedokinja.

Dodala je da je tada vidjela i Simu Stupara i Zorana Obradovića.

“Tu je bio taj njihov čitav vod”, rekla je svjedokinja, dodavši da je Ismet umro u logoru “Sušica”, a da su njegovi posmrtni ostaci pronađeni u grobnici.

Ispričala je da je u logoru “Sušica”, gdje je bilo dosta muškaraca, žena i djece, opet vidjela Garića kako izvodi ljude i govori da idu da kose travu.

“Ja plačem, on govori da idu da kose. Vidjela sam Šukriju Efendića, daidžu Sulejmana Pezića. Vidjela sam tad Garića, ovog u sudnici ovdje. Rekao je da idu da rade, da kose. Više ih nisam ni čula ni vidjela do u grobnicama”, kazala je Efendić.

Svjedokinja je ispričala da je u Vlasenici bila do 18. jula 1992. godine, kada je sa ostalim ženama i djecom prevezena prema Kladnju.

Naglasila je da su u Lukama izdvojene žene i djeca da kupe sijeno, a o njihovoj se sudbini ništa ne zna.

“Da ima iko svijest – što zna da kaže, da se bar kosti skupe. Teško je kosti kupiti u jednu vrećicu nekompletne”, rekla je svjedokinja uplakanim glasom.

Navela je da Radeta Garića nije spominjala u ranijim izjavama jer je niko nije ni pitao za njega.

Tužilaštvo BiH tereti Garića da je 1992. godine počinio progon bošnjačkog stanovništva u Vlasenici – ubistvima, mučenjem, silovanjem, prisilnim nestancima te nanošenjem fizičkih i psihičkih povreda.
On je, u svojstvu nekadašnjeg komandira Interventnog voda pri Vlaseničkoj brigadi Vojske Republike Srpske (VRS), optužen i za progon Bošnjaka iz Srebrenice počinjen u julu 1995. godine.

Rajko Đurić je ispričao da je 1992. godine bio kurir u komandi u školi u Lukama, te da je bio zadužen da daje doručak ženama i djeci koji su bili angažovani na kupljenju sijena.

On je izjavio da su žene s radova dolazile fine, vesele.

“Meni su uvijek pripovijedale da je dobra hrana. Prvi put sad čujem da su silovane”, kazao je svjedok odgovarajući na pitanja tužioca Predraga Tomića da li je čuo da su žene silovane.

Dodao je da je pored žena u Lukama viđao i njihovu djecu. Đurić tvrdi da su u Luke dolazili Garić i njegovi vojnici, te da je čuo kako su žene otišle na razmjenu.

Živko Đokić, treći svjedok Tužilaštva na ovom suđenju, protiv koga je Tužilaštvo obustavilo istragu i o tome pokazalo dokaz Sudu BiH, na većinu pitanja Optužbe o dešavanjima u julu 1995. godine je odgovarao da se ne sjeća.

Potvrdio je, nakon što mu je prezentovana izjava iz istrage, da je 1995. bio u Lukama, odakle je na hiljade civila nastavilo put prema Kladnju, te da je bilo vojno sposobnih muškaraca koji su izdvajani i odvedeni pred školu. Rekao je da su oni kasnije uvedeni u tu školu, gdje su spavali on i drugi vojnici.

Đokić je potvrdio da je moguće kako su ti muškarci bili u prostoriji do spavaone vojnika Vlaseničke brigade Drinskog korpusa, kojem je i on pripadao.

U izjavi je kazao da ne zna šta je razlog sukoba, da nikada nije čuo šta je bilo sa zarobljenicima koji su bili u školi, te da se ne sjeća ničega.

Izjavio je da se ne sjeća ni koliko se Rade Garić zadržao u školi.

Nastavak suđenja zakazan je za 16. januar.