Tužilaštvo je pročitalo iskaz preminulog zaštićenog svjedoka MK-4, koji je rekao da se u drugoj polovini septembra 1995. godine vratio sa ratišta u Vlasenicu i da je od komandanta Vlaseničke brigade dobio zadatak da uzme izjavu od zarobljenika koji se predao.
MK-4 je kazao da je u mjestu Luke ispitao Begu Smajlovića, rođenog 1968. u Konjević Polju, koji se bio predao. Svjedok je naveo da mu je Smajlović rekao da mu je Zulfo Tursunović tražio 2.000 maraka da ga primi u jedinicu koja se povlačila, ali da on nije imao taj novac.
U iskazu je svjedok naveo da je naredio Radetu Gariću da sprovede momka van minskog polja i da može ići. Kako je dodao, Garić je uzeo konopac i stavio ga oko Smajlovića, a drugi kraj prebacio preko lipe.
Prema MK-4, Garić je nastavio igrati karte, a izvjesni Mirović je podigao Smajlovića, koji je “visio i pjenio na usta”. Kada su ga spustili, kako je dodao, Smajlović je došao sebi, a vojnici su ga pitali da li zna kako je poginuo Miloš Obilić.
Svjedok je kazao da je Smajlovića jedan uzeo za kosu, a da su ga dvojica držala za noge, dok mu je četvrti sjekirom odsjekao glavu. MK-4 je naveo da su tijelo bacili u potok, a da je sedam do osam njih igralo lopte s glavom Smajlovića.
On je naveo da su tada bili prisutni Rade Garić, koji je bio komandir specijalnog voda, Spomenko Garić, Mirović zvani Pirgo, četvorica koja su ga ubila a kojima ne zna imena, te da je sve gledao kuvar Radiša Đurić.
Petko Pavlović, Garićev branilac, rekao je da bi svjedoka pitao da li je imao ovlaštenja da sasluša i pusti svjedoka, i na osnovu čega. Pavlović je kazao da ima uvjerenje o ranjavanju Garića u tom periodu, kao i da je Spomenko Garić bio teško ranjen 24. jula 1995. i da se kao stopostotni invalid više nije vratio ni u jednu jedinicu.
Garić je u svojstvu komandira Interventnog voda pri Vlaseničkoj brigadi Vojske Republike Srpske (VRS) optužen za progon Bošnjaka iz Srebrenice u julu 1995. godine. Na teret mu je stavljeno i da je počinio progon bošnjačkog stanovništva u Vlasenici 1992. godine – ubistvima, mučenjem, silovanjem, prisilnim nestancima, oduzimanjem slobode te nanošenjem fizičkih i psihičkih povreda.
Na ročištu je saslušan i svjedok GR-16, koji je oko 10. jula 1995. krenuo iz Srebrenice šumom prema Tuzli. Izjavio je da je mijenjao grupe ljudi sa kojima je išao, da su nailazili na zasjede, išli i vraćali se na pojedina mjesta.
Dok je bio na putu prema Vlasenici, kako je rekao, upoznao je Begu, koji je bio gluv. Naišli su na još nekoliko ljudi i u jednom trenutku su se razišli u potrazi za hranom. Kada su se vratili, Bege više nije bilo. Prema svjedoku, to je bilo negdje iznad Klještana i Tišće.
“Začuo se lavež pasa i ljudski glasovi. Begu nismo ni dozivali, jer je bio gluv”, kazao je GR-16.
On je rekao da je 22. ili 23. avgusta uspio preći prema Kladnju. Od jedne žene je kasnije čuo, kako je naveo, da je Bego navodno zaklan u Tišći.
Tužilac Predrag Pašić pročitao je i iskaz preminulog Fahrudina Memiševića, koji je bio zatvoren u policiji u Vlasenici, a poslije je prebačen u jednu kuću u Klještanima. Kazao je da su on i drugi vođeni na radove.
Naveo je da im se jednom Rade Garić predstavio i odvezao ih u šumu. Kako je kazao svjedok, Garić im je pokazao mjesto i rekao da je tu srpska vojska ubila dosta Muslimana.
On je kazao i da jednog dana nisu zatekli Hasiba, koji je bio ranjen, i da su im vojnici rekli da je odveden na Pelemiše, da pokaže gdje su muslimanske linije.
Nastavak suđenja je 14. novembra.
