Hadžić Džemal i ostali: Bez saznanja o akciji na Čemerno

godine, te da ima saznanja kako su gore bile haubice koje su granatirale Brezu, dodavši da je čuo i priče kako je optuženi Teufik Turudić išao gore.

Mirzet Škulj je ispričao da je 23. maja 1992. godine u Kaknju dobrovoljno pristupio vojsci te da je tada predložen za komandira voda jedne od četa. Kako je rekao, bile su dvije čete, čiji komandiri su bili Senad Jašarspahić i Ibrahim Hukić. Svjedok je kazao da je on u Drugoj četi bio komandir Trećeg voda, dok je također optuženi Turudić bio komandir jednog od vodova.

Napomenuo je da su pripadnici Turudićevog voda bili iz sela Paprenica kod Kaknja – prezimena Smolo i Sikira.

Škulj je naveo da su iz Kaknja otišli u Brezu i tamo pristupili nekom odredu, i da ne zna ko je bio komandir tog odreda. Njemu je predočen iskaz iz istrage u kojem stoji da se sjeća da je u Brezi određeno da komandir bude Džemal Hadžić. Nije poznato u kojem svojstvu je bio Hadžić, a naglasio je i da od njega nije dobijao naređenja.

Svjedoku je poznato, kako tvrdi, da su trebali ići za Sarajevo, ali zbog blokade puteva otišli su u Brezu.

Pojasnio je da je, nakon obuke u Brezi, otišao u selo Vlahinje, gdje su pripremali šatore, iskopavali zemunice… Po dolasku na Vlahinje, naveo je svjedok, počelo je granatiranje, te je komandir čete Jašarspahić ranjen.

Kako je rekao, prema pravilima vojske, Jašarspahića može zamijeniti komandir Prvog voda, ali da mu nije poznato je li Turudić preuzeo tu dužnost.

“Turudića dobro poznajem, mi smo u komšijskim, dobrim odnosima… Meni ništa lično nije poznato za akciju na Čemerno. Čuo sam da su gore bile haubice koje su granatirale Brezu. Nije mi poznato ko je gore išao, nisam vidio ko je gore otišao, a priče su priče… Čuo sam iz priča da je Turudić išao”, izjavio je Škulj.

Iz sela Vlahinje svjedok je, kako je kazao, otišao u mjesto Misoča, a vod Turudića je ostao.

Naveo je da je Turudić 1993. dobio priznanje “Zlatni ljiljan”, ali da ne zna koju je funkciju tada obnašao, niti za koje zasluge je dobio to priznanje.

Tužilaštvo BiH tereti bivše pripadnike Teritorijalne odbrane (TO) te aktivnog i rezervnog sastava policije – Hadžića, Turudića, Džemala Smolu, Senada, Harisa i Benjamina Sikiru, Enesa Duraka, Mirsada, Nusreta i Mirzeta Bešliju te Hamdiju Spahića i Nehrua Ganića – da su u junu 1992. godine učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu u selu Čemerno.

Optuženi su da su 10. juna 1992. izvršili napad na Čemerno pucanjem, bacanjem bombi, mučenjima i paljenjem imovine, što je za rezultat imalo smrt 30 osoba srpske nacionalnosti.

Na današnjem ročištu unakrsno je ispitan i svjedok Drago Đurić, koji je svoje svjedočenje započeo na prethodnom ročištu. Rekao je da je kao vezista u Nišićkom bataljonu imao priliku slušati razgovore između Vojske Republike Srpske (VRS) i Armije Bosne i Hercegovine (ABiH). Kako je kazao, vezu sa Čemernu nisu imali, ali jesu sa Okruglicom i Šikuljama.

Ispričao je da je s kolegom 48 sati prije 10. juna 1992. “uhvatio” telegram u kojem je pisalo da će biti napad na topove, ali u tom trenutku nisu znali gdje. Kako je rekao, 24 sata kasnije su uspjeli dešifrovati drugi telegram, iz kojeg su saznali da su to topovi na Čemernu i da dolazi grupa iz Zenice.

Svjedok je kazao da mu nije poznato na koji način je artiljerija na Čemernu dobijala naređenja, te da ne zna ko su bili članovi posade na topovima niti ko im je bio komandant.

“Vezisti na Čemernu su znali da će biti napad. Mi smo javili Šikuljama, a oni na Čemerno… Niko nije shvatio ozbiljno da će biti napad i niko od civila nije otišao… Kada sam izašao gore, rekli su da je u kući Dragana Damjanovića bila smještena posada. Ona je tad izgorila, nije mi poznato kako”, pojasnio je Đurić.

Suđenje se nastavlja 31. oktobra.