Hadžić Džemal i ostali: Majka i rođaci ubijeni u Čemernom

Vidoje Rašević je ispričao da je patrolirao na liniji razgraničenja u Ilijašu kada je 10. juna 1992. godine u jutarnjim satima vidio dim i da se na Čemernom nešto dešava. Iz komande Ilijaške brigade je, kako je kazao, dobio motorno vozilo te je sa sedam-osam osoba otišao u selo.

Po ulasku u selo nije nikoga sreo, te je prošao pored kuća Damjanovića i pomoćnih objekata, koji su bili u dimu. Kod groblja, kako je rekao, vidio je četiri leša, pojasnivši da je neko pomjerao ta tijela, jer je mjesto gdje su prvobitno ležala bilo u krvi. Idući dalje kroz selo, na putu je vidio Milenka Trifkovića, čije tijelo je bilo u krvi, dok je njegova kuća gorjela, a ispod kuće je ležala Milenkova žena, sestra i još dva-tri leša. Svjedokova kuća i pomoćni objekti, osim kolibe, kako je naveo, izgorjeli su.

S dolaskom na lokaciju Čemernica, kazao je Rašević, pao je mrak te je i tu našao još nekoliko tijela. Kako je rekao, na toj lokaciji je prenoćio.

“Naredno jutro vratio sam se do svoje kuće, krenuo sam prema šumi i kod ograde jedne sam počeo da nalazim tijela – Đorđa Gunjevca prvog. Majku sam našao… Rajko, Koviljka… Tijela su već bila ukočena, ostaci krvi, gađani su mecima”, opisao je svjedok, dodavši da su uz pomoć zaprežnih kola i traktora prevezli sva pronađena tijela do groblja.

Izjavio je da ne zna ko je izvršio napad na selo, niti je nekoga vidio, osim tragova dolaska i municije. Prema njegovim riječima, to jutro je vidio haubice u selu, ali ranije nije znao da su tu locirane, pojasnivši – da je znao, njegova majka sigurno ne bi bila u selu.

Tužilaštvo BiH tereti bivše pripadnike Teritorijalne odbrane (TO) te aktivnog i rezervnog sastava policije – Džemala Hadžića, Teufika Turudića, Džemala Smolu, Senada, Harisa i Benjamina Sikiru, Enesa Duraka, Mirsada, Nusreta i Mirzeta Bešliju te Hamdiju Spahića i Nehrua Ganića – da su u junu 1992. učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu u selu Čemerno.

Optuženi su da su 10. juna 1992. izvršili napad na Čemerno pucanjem, bacanjem bombi, mučenjima i paljenjem imovine, što je za rezultat imalo smrt 30 osoba srpske nacionalnosti.

Radenko Stojanović je ispričao da je na dan napada na Čemerno bio na Nišićkoj visoravni i tada je došao helikopter, kojim je otišao u selo. Iz vazduha je mogao vidjeti, rekao je, da gore kuće. Kada su se spustili, ranjenu djevojku Branku Trifković i momka su ubacili u helikopter te su se vratili nazad. Prema njegovom kazivanju, između dvije kuće Damjanovića vidio je oko deset mrtvih tijela vojnika.

Stojanović se prisjetio da se drugi dan vratio na Čemerno, gdje se skupilo dosta ljudi.

“Ekipe su bile, doktor i medicinska sestra koji su bili glavni u sakupljanju i pregledavanju tijela. Tu je bila vojska koja je pomagala. Donosili su tijela na groblje, a mašina je kopala grobnicu. Tijela su postavljena u grobnicu i zakopana. Ukupno su bila 32 tijela, ali ne znam koliko je sahranjeno u grobnicu”, naveo je svjedok.

Izjavio je da poznaje optuženog Mirsada Bešliju, koji mu je bio drug i putovali su skupa u školu. Kazao je da mu je Bešlija puno pomagao i da je za njega “baš prva liga”.

Suđenje se nastavlja 11. jula.