Aldina Hrustić je ispričala da su Večići granatirani iz dana u dan, da su avioni nadlijetali teren, da je narod ginuo, te je vojska ušla u selo, popalila kuće i odvela dio stanovništva, i da su se žitelji krajem oktobra 1992. dogovorili da napuste ovo mjesto.
“Dogovorili smo se da žene i djeca idu prema Vrbanjcima, a muškarci kroz šumu prema Travniku. S njima je bio određeni broj žena i djece”, kazala je svjedokinja i dodala da je njena grupa krenula 1. novembra 1992. godine.
Kada su došli u Vrbanjce, kako je izjavila, vojska im je rekla da moraju sačekati autobuse, te su ih vrijeđali i govorili im da “nemaju više nikoga, da su ostale pohvatali po šumi i da su završili u Grabovici”.
Svjedokinja se prisjetila da je u Vrbanjce ubrzo došao autobus sa ženama i djecom, koji su potvrdili tu priču, te da ih je potom vojska natjerala sve da uđu u autobuse, da su se dio puta vozili, dio hodali pješke i da su im srpski vojnici tražili da predaju zlato i novac, dok nisu došli u Travnik.
Svog oca Šerifa Bečulića svjedokinja, kako je kazala, više nije vidjela, kasnije je pronađena jedna njegova kost, a od jeseni 1992., osim oca, nije vidjela svoje daidže Eniza i Nedžada Škorića.
Svjedokinja Hajrija Skopljak je rekla da je iz sela Vakufci došla u Večiće i da je u to mjesto stigao njen suprug iz Hrvatske, da idu dalje, te je više od stotinu muškaraca, žena i djece krenulo kroz šumu.
Nakon nekoliko sati hoda kroz šumu, ispričala je svjedokinja, počela je pucnjava, te se grupa odmah razbila, a srpski vojnici su tražili od njih da se predaju i da bace sve što imaju kod sebe.
“Doveli su nas u dva reda do igrališta blizu škole u Grabovici. Žene su razdvojili i uveli u jednu od učionica, dok su muškarci ostali napolju. Tokom noći se čulo nekoliko pucnjeva, a u učionici iznad nas kao da je bila grmljavina, buka”, izjavila je svjedokinja.
Navela je još da je supruga Seada Rahmanovića posljednji put vidjela sutradan, u jutarnjim satima, nakon što je to tražila od vojnika. Tada je izveden iz učionice iznad i bio je sav natečen u licu. Od tada, kako je kazala, ništa ne zna za njega.
Boško Peulić, Slobodan Župljanin, Manojlo Tepić, Janko Trivić i Nedeljko Đekanović su optuženi za progon – ubistvima, deportacijom, zatvaranjem, mučenjem, silovanjem i tjeranjem na prinudni rad na području Kotor-Varoši.
Prema optužnici, Peulić je bio komandant Treće taktičke grupe Vojske Republike Srpske (VRS), Župljanin komandant Drugog bataljona 22. brigade, Trivić komandant te brigade, Tepić komandant Teritorijalne odbrane (TO) Kotor-Varoš, a Đekanović predsjednik Opštine.
Svjedok Abdulah Bitić je rekao da su u junu 1992. specijalci iz Banje Luke došli u Kotor-Varoš, hodali gradom i “kupili koga su stigli”, te da su oni bili prinuđeni kriti se u šumici blizu kuće.
Naglasio je da mu je brat Alija ubijen nakon što je prethodno gledao kako dvojica hvataju Omera Beganovića i Seada Džikića, te je, kako je svjedok čuo, i njegov brat priveden u stanicu kada je naišao bijeli passat.
“Krenuo sam da vidim gdje mi je brat, da ga tražim. Čovjek koji je umro rekao mi je da su ga pokupili, da mu je neko govorio da se skloni, a da je Alija odgovorio: ‘Nisam nikome ništa kriv’”, ispričao je svjedok i dodao kako su njegov brat i ostala dvojica, kako je čuo, pretučeni, a potom je na njih ispaljen rafal kod zgrade “iza policije”.
Svjedok je naveo da su mu još dvojica braće bila zarobljena u zatvoru koji je bio iza zgrade suda u Kotor-Varoši, te da je jedan od njih kasnije završio u “Batkoviću” i “Manjači”.
Nastavak suđenja je 14. juna.
