Ramić Esad i drugi: Žestoki napad na Bradinu

Branko Mandić je ispričao da je bio u rodnim Brđanima kada je 10. maja 1992. područje šume iznad tog sela granatirano iz pravca Podorašca, mjesta u kojem je bilo bošnjačko stanovništvo.

On je rekao da su mještani u Brđanima čuvali svoje kuće, ali da nisu bili vojno organizovani niti su imali komandanta.

Svjedok Mandić je kazao da je nakon napada sa porodicom otišao u nekoliko kilometara udaljenu Bradinu, kod ženinih roditelja. U Bradinu je došlo i ostalo stanovništvo iz Brđana. Izjavio je da su tu takođe dežurali i da je 13. maja bio manji napad, a da je 25. maja bio opšti napad iz Repovaca i Lisina.

“Bilo je neselektivno granatiranje i rafalna paljba. Kao u košnici. Javili su da je linija pala. Gore kuće Kuljana u Suljinoj strani”, ispričao je Mandić.

On je nabrojao imena ljudi za koje je čuo da su stradali u napadu i nakon ulaska “muslimansko-hrvatskih snaga” u Bradinu. Između ostalog, naveo je da su mu sestre i komšije pričali da je stradao Ratomir Draganić i da je njegova kćerka Željka rekla da ga je ubio “neki” Pirkić.

Svjedok je kazao da je prenoćio u šumi, a da se sutradan vratio u Brđane, odakle su ga nakon nekoliko dana odveli u logor u Čelebićima. Kako je naveo, rekli su mu da žele da ga sklone da ga neko ne ubije. Mandić je kazao da je u logoru zatekao do 250 zatvorenika. U julu su, kako je dodao, dovedene i njegova sestra, rodica i strina, koje su sutradan puštene. On je rekao da je nakon dva do tri dana čuo da su u Zukićima svi pobijeni, uključujući njegovu sestru i druge dvije žene.

U Čelebićima su maltretirani, ispričao je svjedok, i on ima saznanja da su trojica zatvorenika ubijena. Naveo je da su ležali na betonu, a da je hrana bila vrlo oskudna.

On je posvjedočio da su prebačeni u “Musalu” u Konjicu, gdje su uslovi bili nešto bolji.

Ispričao je kako je tu sa još dvojicom zatočenika “dobro pretučen”. Udarani su lancima, palicama i nogama.

Svjedok je izjavio da ih je sutradan Ismet Broćeta, koji je, prema njegovim riječima, bio komandir, ispitivao ko im je to uradio, ali da oni nisu smjeli ništa reći. Kazao im je da se to više neće dešavati. Kako je dodao svjedok, kasnije su se takve “stvari rjeđe dešavale” i on više nije udaran.

Mandić je razmijenjen 5. oktobra 1994. godine.

Za zločine počinjene u periodu od maja 1992. do maja 1993. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada na srpsko civilno stanovništvo na području Konjica, optuženi su Esad Ramić, Šefik Nikšić, Adnan Alikadić, Mitko Pirkić, Redžo Balić, Hamed Lukomirak, Safaudin Ćosić, Muhamed Cakić, Ismet Hebibović, Almir Padalović, Enes Jahić, Senadin Ćibo, Željko Šimunović i Omer Borić.

Na teret im je stavljeno da su počinili progon ubistvima, silovanjem, zatvaranjem, mučenjima i drugim nečovječnim djelima. Prema optužnici, oni su bili na komandnim funkcijama i pripadnici Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane (TO) u Konjicu, Diverzantsko-izviđačkog odreda “Akrepi” i policije, kao i stražari u logoru “Čelebići”.

Ramićeva braniteljica Vasvija Vidović pitala je svjedoka da li je istina da je od 1991. godine Srbima dijeljeno oružje, na stotine pušaka. Mandić je rekao da ne zna, jer je živio na Ilidži, ali je potvrdio da mu je u Brđanima sestrić dao pušku.

Upitala ga je i kako su “tako neorganizovani” uspjeli odbiti prvi napad u Bradini i da li je tačno da je postojala vojna organizacija od najmanje dvije čete. Svjedok je kazao da nije živio dolje. Na pitanje da li se Draganić povlačio iz borbenih dejstava, svjedok je odgovorio da ne zna kako će se povlačiti iz borbenih dejstava sa kćerkom i unukom.

Pirkićev branilac Esad Fejzagić konstatovao je da svjedok nije ranije spominjao njegovog klijenta.

Mirsadu Beganović-Žutić, braniteljicu Ismeta Hebibovića Broćete, interesovalo je odakle svjedoku informacije da je optuženi bio komandir. Mandić je rekao da je imao “takav utisak”.

Ispitivanje svjedoka biće nastavljeno 3. jula.