Hadžić Džemal i ostali: Sa Enesom Durakom u akciji na Čemerno

bio u akciji u ilijaškom selu Čemerno, gdje je vidio optuženog Enesa Duraka, od kojeg, kako je dodao, nije dobio ni jedno naređenje.

Zaštićeni svjedok “G” se prisjetio 9. juna 1992. godine, kada je u njegovo selo došao svjedok “F”, koji je rekao da u Korita trebaju doći neki ljudi i da će biti neka akcija. Zajedno sa svjedokom “F” i još nekoliko osoba tu noć su krenuli prema selu Korita.

“Prilikom dolaska, kod Osnovne škole zatičemo veliki broj ljudi, ispred i u školi. Nisam nikoga znao osim Enesa Duraka, bivšeg policajca iz Srednjeg i Ilijaša. Tu smo prvi put čuli da je došla vojska iz Kaknja s ciljem da krenu na selo Čemerno, gdje su raspoređene haubice, jer se odozgo vrši granatiranje”, kazao je svjedok, dodavši da mu nije poznato da je bio još neki zadatak, kao i da u selu nije vidio haubice.

Njemu je predočen zapisnik iz istrage u kojem stoji da je cilj akcije bio i da se izvrši čišćenje okolnih sela i zaselaka. On je rekao da je možda to izjavio, ali da se ne sjeća.

U mjestu Korita, naveo je, podijeljene su im crvene trake kao znak raspoznavanja, i vojska je, zajedno s mještanima sela, krenula u Čemerno. Po dolasku u selo, napomenuo je svjedok “G”, njemu i još jednom civilu Durak je kazao da odu 200 metara lijevo, u slučaju da naiđe Đorđe, komandant, da ga spriječe.

Nakon 20 minuta do pola sata, čula se pucnjava iz pravca prve kuće koju je vidio, te je primijetio dim. Ujedno se čula pucnjava i iznad njega, rekao je, dodavši da je čuo glas Duraka kako ga zove, ali da se nije smio odazvati zbog pucnjave.

“Kad je prestala pucnjava, potrčao sam u pravcu odakle me je dozivao Enes. Tu, u blizini neke druge kuće, naišli smo na Duraka, i ispod puta grupa vojnika, gdje je bio svjedok ‘F’, nosili su ranjenog Azmira Halilovića… Azmir je bio ranjen po prsima i desna šaka mu je bila zamotana. Kasnije sam čuo da je bacio bombu na kuću iz koje se pucalo i da se odbila”, ispričao je svjedok, kazavši da je nakon toga s vojnicima nosio ranjenog Halilovića.

Po dolasku do treće kuće, “G” je, kako je rekao, primijetio vojsku koja nekoga poziva na predaju, te da je dvoje ili troje civila izašlo. Kada su produžili dalje, nakon 15 do 30 metara čuo je pucnjavu koja je dolazila iz pravca te kuće.

“Pretpostavljam da su ubijeni. To je moja pretpostavka. Nisam vidio ko je pucao i jesu li ubijeni”, dodao je on.

Također, kako je kazao, na putu je vidio kako leži mrtva starija ženska osoba.

Ispričao je da su lijevo kod groblja putem krenuli prema mjestu Mahmutovića Rijeka, a na putu do tog mjesta ranjeni Halilović je preminuo. Kada su sišli u selo, vojska je, prema svjedoku, dovela i mrtvog Velmira Vidakovića.

Od Duraka, rekao je svjedok, nije dobio ni jedno naređenje. Naveo je da optužene Nusreta i Mirzeta Bešliju, kao i Hamdiju Spahića, nije vidio u mjestu Korita ni u akciji na Čemerno, dodavši da nije ni čuo ništa o tome.

Tužilaštvo BiH tereti bivše pripadnike Teritorijalne odbrane (TO) te aktivnog i rezervnog sastava policije – Džemala Hadžića, Teufika Turudića, Džemala Smolu, Senada, Harisa i Benjamina Sikiru, Enesa Duraka, Mirsada, Nusreta i Mirzeta Bešliju te Hamdiju Spahića i Nehrua Ganića – da su u junu 1992. učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu u selu Čemerno.

Optuženi su da su 10. juna 1992. izvršili napad na Čemerno pucanjem, bacanjem bombi, mučenjima i paljenjem imovine, što je za rezultat imalo smrt 30 osoba srpske nacionalnosti.

Na današnjem ročištu unakrsno je ispitan svjedok Miloš Gorančić, koji je kazao da je u Čemerno otišao samovoljno, kod porodice, i da nije učestvovao u ispaljivanju iz haubica, kao i da ne zna u kojem pravcu su one dejstvovale. Rekao je da nije vidio ni jedan leš civila.

Na upit je li učestvovao u odbrani sela, svjedok je odgovorio: “Čim sam bio gore, bio sam uključen.” Kako je kazao, na vojnicima nije vidio oznake na kojima je pisalo “TO Kakanj”, te je o tome čuo kasnije, u bolnici. Jedino što je čuo u selu, kako je rekao, bili su pozivi na predaju.

Suđenje se nastavlja 16. maja.