Sretko Đurđić iz sela Kunosići kod Vareša kazao je da je njegov brat Gojko kao vojnik otišao na Čemerno na obezbjeđenje haubica. On je naveo da je 10. juna 1992. rano ujutro čuo pucnjavu iz pravca Čemerna, udaljenog 15-ak kilometara.
Kazao je da je sutradan otišao do Okruglice, gdje je bilo sjedište bataljona Vojske Republike Srpske (VRS), te da je u jednom objektu bilo devet tijela.
“Prišao sam bratu, raskopčao mu košulju… Skinuo sam lančić, sat i burmu. Imao je dvije ulazne rane o metka na grudnom košu. Glava mu je bila slupana s lijeve strane zatioka”, prisjetio se Đurđić.
On je dodao da je na drugim tijelima primijetio povrede od tupih i oštrih predmeta, a jedan komšija, kako je rekao, nije imao lice. Naveo je da je njega je prepoznao po odjeći, po plavoj radničkoj bluzi.
Svjedok je kazao da nisu svi bili u uniformama, a jedno lice je bilo izgorjelo i zamotano u šatorsko krilo. Đurđić je rekao da je njega prepoznao po zubima.
Na pitanje da li je ima saznanja o stradanju tih ljudi, on je kazao da je čuo da je “bio Durak iz Srednjeg i njegova grupa”.
Đurđiću je predočena izjava iz istrage u kojoj je spomenuo Durakovića. On je rekao da je mislio da se tako zove i da ga je viđao prije 30-ak godina “dok je bio milicioner”.
Odbranu je interesovalo da li svjedok ima znanja i vještine za utvrđivanje povreda i identifikaciju na osnovu zuba. Đurđić je kazao da su drugačije povrede od oružja od povreda nanesenih tupim predmetom.
On je potvrdio da je prije 10. juna čuo pucnjavu, “vjerovatno od dejstva haubica”.
Za napad na Čemerno, u okviru kojeg je ubijeno 30 osoba srpske nacionalnosti, Tužilaštvo tereti bivše pripadnike Teritorijalne odbrane (TO) te aktivnog i rezervnog sastava policije Džemala Hadžića, Teufika Turudića, Džemala Smolu, Senada, Harisa i Benjamina Sikiru, Enesa Duraka, Mirsada, Nusreta i Mirzeta Bešliju te Hamdiju Spahića i Nehura Ganića.
Na suđenju su Odbrane unakrsno ispitale svjedoka Radoja Lazendića, koji je počeo svjedočiti 20. decembra. Ispostavilo se da je u međuvremenu kontaktirao sa tužiocem Vladimirom Simovićem iako svjedocima nije dozvoljeno da bilo s kim razgovaraju o predmetu svjedočenja nakon polaganja zakletve.
Tužilac Simović je kazao da je njega svjedok zvao, jer nije znao doći od hotela do suda, te da je on otišao po njega i pomogao mu oko parkinga.
Na pitanja Ganićevog branioca Senada Pizovića svjedok je potvrdio i da je jutros bio u Tužilaštvu i da je sa Simovićem pričao o izjavi.
Predsjedavajući Sudskog vijeća Halil Lagumdžija upozorio je tužioca da takvi kontakti nisu dozvoljeni, a svjedoku je rekao da se trebao obratiti službenicima za podršku svjedocima.
Simović se izvinio, navodeći da ranije nije imao sličnih iskustava.
Svjedok Lazendić je na pitanja advokata kazao da je njegov sin, koji je stradao u Čemernom, odlikovan medaljom za vojne zasluge. On se nije složio sa sugestijom Pizovića da su u Čemernom bile borbe, jer se priznanje dodjeljuje za učešće u borbi.
Odbrane je interesovalo i kakve su bile vremenske prilike u Čemernom. Svjedok je izjavio da je bila magla odnosno izmaglica i da je bilo kiše.
“Kiša je padala, ali sam išao od tijela do tijela i tako sam mogao vidjeti”, rekao je Lazendić.
Suđenje se nastavlja 10. januara.
