Makimović i ostali: Nisu dežurali kod zarobljenika

Mitar Tomić, koji je bio rezervni policajac iz Ugljevika, kazao je da su u julu 1992. godine upućeni u Gornje Krčevine, jer su se mještani žalili na bezbjednosne probleme. Kako je naveo, planirali su da obiđu teren, ali kako dalje nije bilo sela u njihovoj zoni odgovornosti na području Ugljevika, mještani su im sugerisali da odu u susjedna sela kako ne bi došli u sukob s drugim jedinicama.

Tomić je rekao da su ih odveli u zvorničko selo Lokanj, gdje je on s drugim kolegama, uključujući Maksimovića, prespavao u kući jednog mještana.

“Ujutru rano, neko je galamio da smo napadnuti, da su pucali Muslimani iz Teočaka. Napolju je bila tišina… Rekli su da i mi treba da krenemo, da su neki naši već otišli. Sva ta naša grupa iz kuće je krenula, osim Gorana Maksimovića. On se žalio da ga boli noga”, prisjetio se svjedok.

Idući kroz šumu, kako je naveo, vidjeli su začelje kolone, a nedugo zatim čuli su pucnjavu i eksplozije. Kazao je da su se nastavili kretati i naišli su na drugu grupu policajca iz Ugljevika i da su čuli da je prilikom susreta sa čelom kolone došlo do pucnjave i da su tri vojnika poginula.

On je dodao da su potom naišli na veću grupu zarobljenika uz koje su bili vojnici. Prema njegovim riječima, ljudi iz kolone su većinom bili u civilu, dok su neki djelimično ili potpuno imali vojnu odjeću. Među njima je vidio i dvije žene i dvoje djece.

Tomić je kazao da je jedan od njegovih kolega razgovarao sa pojedinicma iz kolone, kao i da je rekao da ih treba pretresti, a potom je došlo do meteža i nove pucnjave. On je izjavio da je s drugima i grupom zarobljenih sišao do Lokanja.

Svjedok je kazao da su kod doma u selu bili zarobljeni, a da je tu vidio i Maksimovića, te policijskog komandira Vinka Lazića, Borka Đurića kao i jedno vojno lice sa činovima.

On je rekao da je vidio autobuse i da je mislio da će zarobljenici biti odvezeni poslije saslušanja. Prema njegovim riječima, situacija je postala “monotona” i vratio se u kuću da se odmori.

Sutradan, kako je ispričao, mještani su ih zamolili da pomognu u pretresu šume. Kazao je i da je vidio vojnika koji je nosio “spisak sa preko 100 imena”. Rekao je da su potom krenuli za Ugljevik.

Za napad na kolonu koja je iz Teočaka krenula 14. jula 1992. godine, te za sprovođenje i čuvanje 76 civila, od kojih je 67 ubijeno u selu Lokanj, osim Maksimoviću, sudi se Ljiljanu Mitroviću, Slavku Periću, Miletu Vujeviću, Vukašinu Draškoviću, Gojku Stevanoviću, Raji Lazareviću i Mići Manojloviću.

Prema optužnici, Maksimović je bio komandir Interventne jedinice Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Ugljeviku, Mitrović njegov zamjenik, dok je Slavko Perić bio komandir Lokanjske čete Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), a ostali optuženi pripadnici ove jedinice.

Svjedok je naveo da optuženog Mitrovića nije vidio u šumi, te da nijedan od njegovih kolega policajaca nije “dežurao kod zarobljenih”.

Na suđenju je svjedočio i Milorad Mićić, koji je kazao da je policajce dovezao u Gornje Krčevine jer su čuli da ima šverca i da se krade stoka. On je naveo da se sutradan čula pucnjava i da je jedan njegov kolega otišao do Lokanja i kad se vratio rekao je da nije ranjen niko od policije.

Suđenje se nastavlja 28. januara.