Karčić: Logori u svrhu kolektivne traumatizacije (VIDEO)
U intervjuu za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), Karčić je rekao da je nakon četiri godine istraživanja odbranio doktorsku disertaciju na temu “Logori kao sredstvo za etnoreligijsko čišćenje nesrba u BiH od 1992. do 1995. godine”, gdje se fokusirao na logore koji su osnovani na području Republike Srpske.
Karčić, koji radi kao viši saradnik Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka, kazao je da je u istraživanju obuhvatio područja Prijedora, Bijeljine, Višegrada i Bileće, te je došao do zaključka da je količina brutalnosti u logorima ovisila o broju muslimanskog stanovništva u tim gradovima. Što je bio veći broj Bošnjaka, prema Karčiću, brutalnost je bila veća.
Kako je rekao, specifičnost tih logora, gledajući kroz historiju, jeste kategorija koju je on nazvao “kolektivna traumatizacija”, jer je tokom istraživanja uvidio da fokus u logorima – čuvara i izvršilaca zločina – nije bio samo na kažnjavanju, nego je tortura bila ključna, ponižavanje, ali i niz drugih manjih elemenata maltretiranja.
“Razvio sam novu teoriju za logore, koju nazivam ‘kolektivna traumatizacija’, jer je tu bio ključni element gdje je stepen mortaliteta, odnosno smrtnosti, u logorima bio minimalan, ali je mentalni i pshiloški efekat bio mnogo veći”, kazao je Karčić.
Kolektivnom traumatizacijom, pojasnio je, može se postići ista svrha kreiranja etnički čiste teritorije – uz minimalni broj ubistava, a kroz maksimalno psihološko i mentalno maltretiranje.
Prema njegovom mišljenju, ljudi koji su osmislili taj plan imali su određeni obrazac djelovanja.
On je naveo brutalne javne egzekucije u logorima koje su vezane za određene datume i koje naziva “ceremonijalna ubistva”.
Ta ubistva, prema Karčiću, ostala su upamćena kod svih logoraša koji su bili prisutni kada su se ona dešavala. Kao primjer toga navodi smrt devet logoraša koji su za Petrovdan u logoru “Omarska” živi spaljeni, kao i muziku koja je puštana kada su logoraši premlaćivani.
“Stanovništvo je moglo biti protjerano bez torture. Ti logori su mogli biti osnovani samo za izolaciju, međutim fokus je bio na torturi i taj etnoreligijski element je tu bio jako izražen. Termini koji su korišteni za logoraše bili su jako izraženi, način na koji su se oni morali ophoditi prema čuvarima. Ono što je tu ključno, ja smatram, ima neke segmente torture koje mi obični građani ne vidimo – to se naziva ‘higijenski napad’ – a to je trenutak kada odrasli čovjek mora da traži dopuštenje da koristi toalet”, naveo je Karčić.
Karčić je istakao da je logor “Keraterm” također bio “jako brutalan”, dok je malo drugačije bilo “Trnopolje”, gdje je fokus bio na ženama i djeci.
Tokom istraživanja Karčić je došao do nalaza da su pripadnici stanice javne bezbjednosti (SJB) i općine većinom bili osnivači logora, a da je ideja došla iz vrha, kao i da su glavni počinioci zločina bili pripadnici rezervnog sastava policije, dok je vojska bila sekundarna. Kako je rekao, logori koji su držani pod kontrolom policije bili su “mnogo brutalniji” nego vojni logori.
Seksualno zlostavljanje i silovanje, kazao je, bilo je podjednako kako za žene, tako i za muškarce, a ono što je evidentno jeste da je bilo izraženo u logorima “Keraterm”, Policijskoj stanici Višegrad, Bileći i u logoru “Batković”.
Karčić je naglasio da je tokom izrade rada koristio presude i arhivu Haškog tribunala te presude Suda BiH i kantonalnih sudova.
