Analiza – Šešelj: Utvrđivanje veze između zločina i govora

Nakon suđenja koje je počelo 2007. pa trajalo sve do 2012. godine, Haški tribunal je prvostepenom presudom 30. marta 2016. Šešelja oslobodio optužbi za ratni zločin počinjen nad Hrvatima i Muslimanima u Hrvatskoj, Vojvodini i BiH.

Prema prvostepenoj presudi, nije dokazana Šešeljeva krivica za zločin protiv čovječnosti, progon nesrba na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, deportaciju i prisilno preseljenje.

Šešelj je oslobođen i optužbi za kršenje zakona i običaja ratovanja, ubistva, mučenje, okrutno postupanje, bezobzirno razaranje naselja, uništavanje vjerskih objekata i pljačku.

Tužilaštvo je žalbom zatražilo da Apelaciono vijeće Mehanizma za međunarodne krivične sudove, pravnog nasljednika Haškog tribunala, poništi oslobađajuću presudu, Šešelja proglasi krivim i osudi ga na 28 godina zatvora.

Kao alternativu, tužioci su predložili – zbog toga što presudom, usljed kardinalnih grešaka, pravda nije zadovoljena – da Apelaciono vijeće naloži da suđenje Šešelju bude ponovljeno.

Tokom procesa Šešelj se branio sam, a u pisanom podnesku je zatražio da žalba bude odbačena, a oslobađajuća presuda potvrđena.

Oslobađajuću presudu, donijetu preglasavanjem sudija, tužioci su nazvali nerazumnom, neobrazloženom, pravno neutemeljenom i zasnovanom na pogrešno protumačenim činjenicama.

Po žalbi, u presudi uopšte nisu razmotreni ključni dokazi o ratnim zločinima Šešeljevih ljudi, o povezanosti počinilaca sa optuženim i njegovim govorima, kao i o udruženom zločinačkom poduhvatu nasilnog progona nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj i BiH radi osvarenja jedinstvene srpske države, čiji je Šešelj, prema optužnici, bio protagonist zajedno sa bivšim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem i drugima.

Presuda, po Tužilaštvu, nije uzela u obzir ni dokaze o masovnim deportacijama i prisilnom premještanju nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj, Vojvodini i BiH – ključnim za utvrđivanje zločinačkog udruženja – koje je, po tužiocima, Šešelj i fizički počinio u Vukovaru i u vojvođanskom selu Hrtkovci.

Kao temeljno pogrešan i potpuno suprotan sudskoj praksi Tribunala, tužioci su istakli zaključak iz presude da u Hrvatskoj i BiH nije bilo sistematskih i raširenih napada srpskih snaga na hrvatsko i muslimansko stanovništvo.

Neostvareni cilj ili zločinačka namjera

Ključno pitanje na koje bi Apelaciono vijeće Mehanizma trebalo da odgovori jeste da li je Šešelj, kako tvrde tužioci, imao “zločinačku namjeru” stvaranja “Velike Srbije” progonom nesrba, koju su dobrovoljci Srpske radikalne stranke, podstaknuti njegovim govorima, sprovodili u Hrvatskoj i BiH. Ili je “Velika Srbija” bila isključivo Šešeljev politički program i neostvareni cilj, koji nije podrazumijevao zločine, kao što je utvrđeno prvostepenom presudom na osnovu tvrdnji samog optuženog.

Šešeljeva “zločinačka namjera” da progna nesrbe, po tužiocima, dokazana je time što se, poslije njegovih izjava – poput one da je “najbolje rješenje bilo da se Hrvati potrpaju u autobuse i kamione koji će ih odvesti u Zagreb”– to “zaista i dogodilo”… Žrtve su stavljene u autobuse, koji su ih odvezli van srpskih teritorija ili u logore, gdje su podvrgnuti brutalnom nasilju”.

U prvostepenoj presudi Sudsko vijeće je, međutim, usvojilo Šešeljevu tvrdnju da su “autobusi bili izraz humanitarne pomoći za nesrbe koji nisu bili borci i koji su željeli da napuste ratni zonu”.

Taj su zaključak tužioci nazvali “zapanjujućim” i “uvredom za žrtve i svjedoke”.

Brojne druge Šešeljeve izjave, poput one da će “poteći rijeke krvi ako BiH proglasi nezavisnost”, po Tužilaštvu, predstavljaju “jedva prikrivene pozive na prisilno premještanje” Muslimana i Hrvata, koje su, po dokazima, njegove pristalice zatim i sprovele na terenu.

U prvostepenoj presudi, međutim, većina sudija dopustila je da Šešeljeve izjave “mogu biti izraz alternativnog političkog programa koji nikada nije sproveden”.

Tužioci su kao suprotan dokazima označili i nalaz iz prvostepene presude da Šešelj nije naredio ni odobrio zločine na više lokacija u Hrvatskoj i BiH, te da, ni de facto ni de jure, nije imao nadređeni položaj nad počiniocima.

Dobrovoljci SRS-a, po presudi, jesu – ali ne pod Šešeljevom kontrolom – počinili masovna ubistva, mučenja, okrutna postupanja, seksualno nasilje i pljačku u Vukovaru, Zvorniku, Sarajevu, Mostaru i Nevesinju.

Još jedno od pitanja za Apelaciono vijeće jeste da li je Šešelj govorom mržnje u Vukovaru, sa jeseni 1991, i vojvođanskom selu Hrtkovci, u maju 1992, “počinio” progon hrvatskog stanovništva, kako tvrde tužioci, ili za to nema dovoljno dokaza, kako je utvrđeno prvostepenom presudom.

Po toj presudi, Šešelj u nekim svojim govorima jeste pozvao na protjerivanje nesrba u Hrtkovcima, ali “Tužilaštvo nije dokazalo da je taj govor doveo do odlaska Hrvata i kampanje progona”, odnosno da je postojala uzročno-posljedična veze između Šešeljevih govora i zločina.

Zadovoljenje pravde

Po tužiocima, Šešeljev govor direktno je izazvao “napade” njegovih pristalica na lokalne Hrvate, koji su bili prisiljeni da napuste Hrtkovce.

Tužilaštvo se žalilo i na dio presude u kojem je utvrđeno da Šešelj svojim govorima nije podsticao i pomagao zločine na drugim lokacijama u Hrvatskoj i BiH.

Kako tvrde tužioci, prvostepenom presudom je utvrđeno da Šešelj u svojim govorima nije podsticao i pomagao zločine na drugim lokacijama u Hrvatskoj i BiH.

Prvostepenom presudom Šešelju, prema tužiocima, “pravda nije zadovoljena”. “Ukoliko oslobađajuća presuda opstane, to bi bilo ne samo uvreda za žrtve nego bi i potkopalo vjerodostojnost suda.”

Sa druge strane, Šešelj je u pisanom podnesku tvrdio da je morao i ranije biti oslobođen zbog potpuno nepravičnog postupka i protivpravnog pritvora.

Odlukom Prvostepenog vijeća, Šešelj je sredinom novembra 2014. zbog bolesti pušten na privremenu slobodu u Srbiju i on od tada odbija da u Haagu učestvuje u postupku, tvrdeći da je “s Tribunalom završio”. Nije prisustvovao izricanju prvostepene presude, a u sudnici se neće pojaviti ni da 11. aprila sasluša konačnu odluku Apelacionog vijeća.

Prvostepeno suđenje Šešelju pred Haškim tribunalom počelo je u novembru 2007, poslije jednog neuspjelog pokušaja i štrajka glađu optuženog, a dokazni postupak je završnim riječima okončan u martu 2012. godine.