Abdulah Durmić je prepoznao braću Admira i Mevludina, koji su, kako je pojasnio, zarobljeni u julu 1992. godine, kada su iz Teočaka, koji je bio u okruženju, kao civili u koloni krenuli prema Zvorniku po hranu i lijekove.
“Poznao sam ih po odjeći. Obojica su bila zaklana, a Mevludin nije imao ruke do lakata”, izjavio je Durmić.
Kako je posvjedočio, prepoznao je još zeta i dosta komšija. Većina ubijenih, prema njegovom iskazu, bila je vezana žicom. Istu sudbinu kao i Durmićeva braća doživio je i Ćido Džuzdanović, rekla je svjedokinja Sadika, njegova supruga.
“Ćido je otišao u lovačkoj odjeći sredinom 1992. Nisam znala ništa o njemu 19 mjeseci. Na razmjeni ga je prepoznao brat Beriz. Ispričao mi je da nije imao ruke do lakata”, kazala je Sadika.
Za zločin počinjen u selu Lokanj, kod Zvornika, sudi se Goranu Maksimoviću, Ljiljanu Mitroviću, Slavku Periću, Miletu Vujeviću, Vukašinu Draškoviću, Gojku Stevanoviću, Raji Lazareviću i Mići Manojloviću. Njima je na teret stavljen napad na kolonu koja je iz Teočaka krenula 14. jula 1992. godine. Sudi im se i za sprovođenje i čuvanje 76 civila, od kojih je 67 ubijeno u selu Lokanj.
Prema optužnici, Maksimović je bio komandir Interventne jedinice Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Ugljeviku, Mitrović njegov zamjenik, dok je Slavko Perić bio komandir Lokanjske čete Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), a ostali optuženi pripadnici ove jedinice.
O prepoznavanju muža Sulejmana svjedočila je i Sakiba Husić. Kako je rekla, godinu dana ništa o njemu nije znala.
“Dovezen je u sivoj vreći. Prepoznala sam ga po odjeći. Tijelo mu je bilo deformisano”, izjavila je Sakiba.
Duško Tomić, advokat prvooptuženog Maksimovića, pitao je svjedoka Durmića i svjedokinju Husić da li su njihova braća i muž proglašeni šehidima te da li su porodice na osnovu toga primale novčanu naknadu. Oba svjedoka su odgovorila potvrdno.
Nastavak suđenja zakazan je za 23. oktobar.
