Zvonko Tkalec ispričao je da je sredinom septembra 1992. u Bukviku počeo rat, nakon čega se sa suprugom prvo krio u šumi, ali se nakon tri dana predao pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane (HVO).
Prema riječima svjedoka, s grupom starijih mještana je angažovan da ukopava poginule i ubijene osobe u Bukviku. Ukupno je njegova grupa ukopala 15 ljudi, a među njima, kako je rekao Tkalec, bile su Milka i Radojka Brestovački, kao i tri muškaraca koji su bili u blizini kuće gdje bila bolnica.
Tužilaštvo BiH tereti Mensura Đakića i Begzada Kajtazija za zločine nad civilima počinjene u septembru 1992. u selu Bukvik. Đakić se tereti da, kao komadant Prvog bataljona 108. brigade HVO-a Bosanska Posavina, 15. septembra 1992. nije spriječio pripadnika HVO-a da izvrši ubistvo tri osobe srpske nacionalnosti, a nakon toga je propustio da kazni počinioca. Kajtazi je optužen da je istog dana, pucanjem iz automatske puške usmrtio dvije žene srpske nacionalnosti – Milku i Radojku Brestovački.
Drugi svjedok Optužbe, Milan Purić, ispričao je da je tokom rata radio kao ljekar i da se sjeća kada su tri ranjenika zadržana u kući Čede Pajića gdje im je pružana pomoć.
“Izjutra je ponovo počela pucnjava. Vojska došla do kuće… Bilo je psovki i poziv na predaju… Ja i neko još rekli smo da su tu ranjenici. Prisili su nas da legnemo na zemlju… Dalje su nas odveli na put, naredili da legnemo… Onda mi se čovjek za kojeg sam kasnije saznao da je Đakić obratio i rekao: ‘Sad si u mojoj nadležnosti’”, prisjetio se svjedok.
Odgovarajući na pitanje Đakićevog advokata, svjedok je potvrdio da kuća u kojoj su bili ranjenici nije imala oznaku Crvenog križa.
Sead Ćerimagić, treći svjedok Državnog tužilaštva, ispričao je da je bio pripadnik protivavionskog voda u 108. brigadi HVO-a, te da je kad je već krenula akcija na Bukvik sredinom septembra 1992. bila pozvana njegova posada.
“Bilo je mitraljesko gnijezdo na crkvi i trebalo je da se neutrališe. Naredba je išla putem kurira”, kazao je Ćerimagić, dodavši da je izvršena.
Suđenje se nastavlja 4. jula.
