“Bebe nisu pismo i ne mogu preći granicu”

I 25 godina kasnije, djeca nisu s majkom jer imaju udomiteljsku porodicu u Srbiji, ali su u kontaktu i posjećuju se.

Trudnicu, čiji je identitet poznat redakciji Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), početak ratnih dejstava zatekao je u Čajniču. Strahote rata odvele su je u Goražde, gdje se u sedmom mjesecu trudnoće porodila.

Budući da su bebe prijevremeno rođene, morale su biti u inkubatoru, kojeg u Goraždu tada nije bilo. Sanitetskim vozilom majka i tek rođene bebe prevezene su u Užice (Srbija).

“Neki čovjek u plavom odijelu je mene i djecu liftom odvezao ne znam na koji sprat. Djecu su unijeli i nisam ih vidjela dok nisam trebala da iziđem iz bolnice”, prisjeća se majka zbivanja nakon porođaja.

Prema njenim riječima, medicinska sestra ju je uputila u autobus u kojem je bila vojska i rekla joj: “Neće ti faliti dlaka s glave”, a za bebe je obećala da će ih spasiti ako bude mogla.

“Gdje su izbacili onu vojsku, tu sam i ja izbačena”, priča, ne želeći se prisjećati ratnih dešavanja u Višegradu.

Prema presudama Haškog tribunala i Suda BiH, tokom ratnih dešavanja u Višegradu je počinjeno etničko čišćenje Bošnjaka, ubijanjem, zatvaranjem u logore, mučenjem i maltretiranjem i sistematskim silovanjem.

Devet mjeseci kasnije, uspijeva doći u Goražde, u kojem joj je ostao suprug.

“Ja sam imala brojeve beba, pa sam saznala da se nalaze u Novom Sadu, a kasnije u Novom Pazaru, gdje su ih uzele dvije porodice, usvojile ih”, kaže ona.

Preko radioamatera, kako se prisjeća, stupila je u kontakt s udomiteljima i tražila da joj djecu vrate u Bosnu i Hercegovinu. Dobila je odgovor: “Bebe nisu pismo i ne mogu preći preko granice.”

Poslije ratnih dešavanja, bliznakinje nisu htjele da dođu i žive u Bosni i Hercegovini jer su u Srbiji imale drugarice i išle u školu.

Prvi put u Bosnu i Hercegovinu su došle kad su napunile 18 godina, a u međuvremenu ih je majka posjećivala.

“One dolaze, ali nema šanse da bih ih ja mogla vratiti. Žive tamo gdje hoće”, kaže ona, napominjući i da nose po dva prezimena – prvo je od udomiteljske porodice, a drugo ono koje su dobile po rođenju.

Za udomitelje majka ima samo riječi hvale i neizmjerno im je zahvalna.

“Da ih oni nisu usvojili, završile bi negdje u domu. Oni su znali koje su nacionalnosti djeca”, kaže majka, pojašnjavajući da su bošnjačke nacionalnosti.

Osim što su odgojili bliznakinje – koje su danas fakultetski obrazovane i rade – majka koja ih je rodila kaže da su udomitelji dosta i njoj pomogli jer joj je sve izgorjelo u ratu.