Nikola Zovko je rekao da je bio zapovjednik Policijske stanice Čapljina od 1. avgusta 1992. do 30. maja 1994. godine koja je bila u nadležnosti policijske uprave Mostar. Prema njegovim riječima, izlazili su na teren i sve prijave dostavljali općinskom javnom tužilaštvu.
“Mi smo podnosili prijave protiv civila koji su činili kaznena ili prekršajna djela”, rekao je Zovko, te istakao da vojne osobe nisu bile u njihovoj nadležnosti.
Zovko je naveo da su u policijskoj stanici bila četiri resora, te da je on imao četiri pomoćnika. U vrijeme događaja iz optužnice, Zovko je pojasnio da nije imao zamjenika. Pomoćnik uniformisane policije, prema riječima optuženog, bio je Petar Krndelj od decembra 1992. do 30. juna 1993. godine.
Govoreći o teškoj i složenoj sigurnosnoj situaciji u čapljinskoj općini, Zovko je posvjedočio da su neki bošnjački policajci prestali dolaziti na posao, a da su u julu 1993. godine tri preostala Bošnjaka zamolili da se razduže i napuste teritorij općine. On je dodao i da se u Čapljini udvostručilo stanovništvo, te da su u julu 1993. došli Hrvati iz srednje Bosne.
Za zločine počinjene na području Čapljine optuženi su Nikola Zovko kao bivši komandir Policijske stanice u Čapljini, Petar Krndelj kao pomoćnik komandira, Krešo Raič kao komandir voda Vojne policije i Ivica Čutura kao operativni radnik u stanici u Čapljini.
U optužnici se navodi da su pripadnici policije, kojima je rukovodio optuženi Krndelj, i vojni policajci Hrvatskog vijeća obrane (HVO) 19. jula 1993. godine učestvovali u akciji u selu Čeljevo (opština Čapljina), tokom koje su ubijena tri bošnjačka civila.
Za intervenciju na Čeljevskoj adi od 28. jula 1993. godine, Zovko je kazao da je saznao ujutro od dežurnog Berte Karačića. Optuženi je istakao da mu je Karačić rekao da je policija u vrijeme policijskog sata išla na Čeljevsku adu na intervenciju s vojnom policijom, jer su čitav prethodni dan imali dojave o narušavanju reda i mira.
Optuženi je posvjedočio da mu je Karačić rekao da je bio tu i da je odnekud došao Pero Krndelj, te da je zarobljen major Veledar.
“Sad znam da je bio Aladin Veledar. (…) Uvijek mi je bilo drago da smo jednog čovjeka spasili”, rekao je Zovko.
Prije intervencije, optuženi je kazao da su Konjičani došli u Čeljevo i useljavali u bošnjačke kuće, te da je non-stop pozivana policijska stanica.
Također je rekao da je imao informacije da se na Adi krije moguća diverzantska grupa, te da su sve službe izvještavale da se planiraju napadi na zatvore.
Zovko je pojasnio da mu je Pero Krndelj rekao da su preko megafona pozivali grupu na Adi da se preda, ali da nije htjela. Kako je dodao, Krndelj mu je tad rekao da je neko ispalio rafal s druge strane Neretve i da su nakon poziva preko megafona prestali pucati.
Prema riječima optuženog, on mu je rekao i da su izašla dvojica iz šume i predala se vojnim policajcima iz Konjica, nakon čega je on “povukao ljude sa terena”.
Za događaje iz Veledar Mahale od 19. jula 1993. godine, Zovko je kazao da je saznao prilikom čitanja optužnice. Dodao je da je pročitao u dnevnom izvještaju da je Ivica Čutura išao u Veledar Mahalu da izuzme municiju.
U unakrsnom ispitivanju, svjedok je kazao da je za vrijeme rata osim već nabrojanih policijskih poslova, radio i na vojnim zadaćama i držanju crte odbrane.
Odgovarajući na pitanja Odbrane optuženog Čuture, Zovko je kazao da se ne može sjetiti da je protiv njega vođen disciplinski postupak, niti da je bilo primjedbi s terena na Čuturu.
Suđenje će se nastaviti 30. novembra.
