Bosna i Hercegovina spada među države u koje je međunarodna zajednica najviše uložila za potrebe postratne tranzicije. Osim pomoći za infrastrukturu, desetine miliona su različite ambasade, filantropske i nevladine organizacije uložile i za popravljanje loših međunacionalnih odnosa.
Samo ove godine je za ove svrhe u BiH podijeljeno preko deset miliona maraka.
Da su se projekti pokazali neuspješnim pokazuje i istraživanje o međuetničkim percepcijama koje je prije dvije godine uradila njemačka Fondacija “Friedrich Ebert”, a gdje je navedeno da Srbi, Hrvati i Bošnjaci međusobno jedni druge opisuju kao “nacionaliste”, “hladne”, “fanatične” i “podle”.
Prema istraživanju, jedni druge okrivljuju za početak rata i nemaju povjerenja u druge etničke grupe, a što onemogućuje saradnju.
Eksperti za pomirenje i suočavanje s prošlošću kažu da postoje dva razloga za to – prvi je da nije uloženo dovoljno u projekte izgradnje mira, a drugi da političke elite tome ne pridaju dovoljno pažnje s obzirom da najčešće upravo na etničkim tenzijama dobivaju izbore.
Tokom troipogodišnjeg rata u BiH, preko milion ljudi je raseljeno, a oko 100.000 ubijeno. Više od 1.600 vjerskih objekata uništeno ili oštećeno, a između 50 i 60 posto prijeratnih industrijskih kapaciteta porušeno.
Aleksandra Letić iz Helsinškog odbora za ljudska prava Republike Srpske smatra da je pomirenje u BiH još uvijek apstraktan pojam.
“Nikada se niti u jednoj državi koja je prošla postkonfliktni period nije toliko pričalo o pomirenju a zapravo toliko malo uradilo. Pojedini politički subjekti zagovaraju aktivnosti koje su usmjerene ka pomirenju, ali to nikada nisu uradile vladajuće elite, tako da to ostane bez nekih dugoročnih rezultata”, smatra Letić.
Pomirenje, ključ bolje budućnosti
Prema riječima Letić, građani BiH bi se lakše pomirili jedni s drugima da političke elite ne koriste situacije.
“Političari zapravo koriste ove teme zbog kratkoročnih političkih ciljeva, tako da živimo u latentnim ‘90-im godinama”, smatra Letić, dodajući da će to biti posebno vidljivo u predizbornoj kampanji.
Letić je bila i članica ekspertske radne grupe koja je pripremala Nacrt strategije tranzicijske pravde u BiH – dokument koji predlaže konkretne korake kojim bi BiH osigurala sistematski pristup u suočavanju s prošlošću. Međutim, iako je nacrt završen, zbog nedostatka političke podrške on nikada nije ni došao pred Parlamentarnu skupštinu.
Za razliku od političara, građani u BiH smatraju da je pomirenje ključni preduslov za popravljanje stanja u državi.
Centar za empirijska istraživanja religije u BiH je 2013. godine uradio istraživanje u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru i Bugojnu, prema kojem je utvrđeno da skoro 90 posto ispitanika smatra da je “uspješan proces pomirenja važan za budućnost Bosne i Hercegovine”.
Povjerenje i finansijska podrška
Goran Bubalo iz Mreže za izgradnju mira smatra da je međunarodna zajednica pogriješila što je već 2005. godine znatno smanjila finansiranje projekata za pomirenje, fokusirajući se na projekte razvoja. Zbog toga, prema Bubalu, odnosi između građana i političara su gori nego na kraju rata.
“Niko nema jasne cifre koliko je novca do sada uloženo u ovakve projekte. Svi donatori kriju cifre kome se daje novac i kako, ali uopće ne znamo kome je novac otišao, niti kako je potrošen”, smatra Bubalo.
Da su sredstva za pomirenje potrošena na pogrešne projekte, slaže se i Tamara Cvetković iz Udruženja žena “Jadar” iz Konjević Polja. Ona smatra da za poboljšanje stanja moraju biti utrošena nova sredstva,
“Moramo imati konstantnu podršku”, kaže Cvetković.
Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa”, kaže da, uz nedostatak sredstava, u BiH fali i povjerenja i otvorenog razgovora o prošlosti.
“Kada ljudi počnu vjerovati jedni drugima, počet će iskreno pričati o ratu”, tvrdi Subašić.
Bez otvorenog dijaloga o ratu, smatraju analitičari, mlade generacije se više radikaliziraju i imaju krivu percepciju o prošlosti, što dovodi do nepovjerenja i stereotipa.
“Našim političarima jednostavno ne odgovara da se BiH ujedini i da živimo zajedno jedni s drugima. Imamo mlade ljude koji su podijeljeni i ne znaju živjeti jedni s drugima. Obični građani su, uslovno rečeno, zagrizli udicu koju su stavili političari. Najgore je što mladi ljudi prihvataju podjelu”, smatra Bubalo.
U BiH je od 1995. godine za ratne zločine osuđeno više stotina osoba, ali i pored nekoliko incijativa nevladinih organizacija, nikada nije ustanovljena bilo kakva komisija za pomirenje ili utvrđivanje činjenica o ratu.
