Tortura u logorima – zastarjela

Apelacioni sud u Beogradu je Enesu Bogiloviću i Mušanu Džebi pravosnažnom presudom dosudio oko 2.750 eura, bez zateznih kamata, zbog toga što su za vrijeme boravka u logoru “Šljivovica” psihički oboljeli i što im je umanjena opća životna aktivnost.

Ova presuda je bila jedina pravosnažna kada su u pitanju tužbe logoraša iz “Šljivovice” i “Mitrovog Polja” (Srbija). Međutim, Fond za humanitarno pravo (FHP) iz Beograda, koji zastupa ovu dvojicu bivših logoraša, neće pokrenuti naplatu dok ne prođe revizija po zahtjevu Pravobranilaštva Srbije.

“Kako bi se izbegao rizik da logoraši moraju da vrate dosuđene iznose, FHP je odlučio da do okončanja postupka po reviziji ne pokrene postupak izvršenja”, kaže Petar Žmak, koordinator projekta reparacija u FHP-u.

Pored Bogilovića i Džebe, FHP zastupa 15 logoraša iz “Šljivovice” i “Mitrovog Polja” koji od Srbije traže odštetu. Prvi osnovni sud i Apelacioni sud u Beogradu odbili su većinu zahtjeva iz tužbi, uz obrazloženje da se radi o zastari.

Iako su tužbe podnijete prije sedam godina, presude još nisu pravosnažne, a očekivati je, kaže Žmak, da svi postupci budu okončani u roku od dvije godine.

Premlaćivanje pendrecima, letvama…

Nakon što su u ljeto 1995. godine pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) zauzeli Srebrenicu i Žepu, preko 800 muškaraca je, zbog straha od odmazde, prebjeglo u Srbiju.

Po prelasku rijeke Drine, uhapšeni su i zatvoreni u logore “Šljivovica” i “Mitrovo Polje”, gdje su ih obezbjeđivali i zlostavljali naoružani pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Srbije.

Logoraši su premlaćivani pendrecima, letvama, električnim kablovima i slično. Pored toga, svakodnevno su ponižavani, a neki i seksualno zlostavljani. Nekoliko logoraša nije uspjelo preživjeti.

Nakon podnošenja tužbi prije sedam godina, Bogilović, Džebo i drugi logoraši su pred sudom svjedočili o tome šta su preživjeli. Ispričali su kako ih je policija tukla, a Bogilović je dodao kako mu je jedan od policajaca gasio cigaretu na desnoj strani grudi, čemu je prisustvovalo više od 100 ljudi.

Ispričali su i kako su spavali na betonu, da je hrana bila loša, kao i da se u prvih mjesec dana nisu mogli okupati. Džebo je iz logora izašao početkom decembra 1995. godine, a Bogilović dva mjeseca kasnije.

Život u logoru stvorio im je ozbiljne zdravstvene probleme. Kod Džebe i Bogilovića, zaključio je neuropsihijatar koji ih je vještačio, za 15 posto je umanjena opća životna aktivnost zbog hroničnog posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) i trajne promjene ličnosti.

“Oboljeli su od PTSP-a, psihičke bolesti nastale kao posljedica psiho-fizičkog zlostavljanja”, navodi se u nalazu Zorana Đurića, neuropsihijatra koji je uradio vještačenje.

Bogilović i Džebo su zatražili od Srbije oko 21.200 eura zbog fizičke i psihičke torture, te straha pretrpljenog u logoru “Šljivovica”. Međutim, dosuđeno im je po oko 2.750 eura, ali u toku je postupak revizije.

Samo duševna bol

Tužbu za fizičku torturu, strah i povredu prava ličnosti, prema stavu suda, logoraši su trebali podnijeti najkasnije do 2000. godine. Iz razloga što su novac za ove zahtjeve tražili u tužbi podnesenoj 2007. godine, sud je zaključio da je došlo do zastare.

Sud nije prihvatio argumente pravnog tima logoraša kako do zastare u ovakvim slučajevima ne može doći.

Samo po osnovu duševne boli zbog umanjenja opće životne aktivnosti logoraši mogu dobiti novac. Upravo je Bogiloviću i Džebi prihvaćen ovaj dio iz tužbe. U logor “Šljivovica” zatvoreni su u ljeto 1995. godine.

U odnosu na ovu dvojicu logoraša, Halidu Durmiševiću nije dosuđena novčana naknada iako je prihvaćeno da boluje od PTSP-a i da mu je opća životna aktivnost umanjena za 30 posto. Razlog tome je zastara.

U obrazloženju presude navedeno je kako mu je “konačni oblik” PTSP-a utvrđen 2003. godine, nakon čega se prestao javljati doktoru. Novac, smatra sud, ne može dobiti jer je tužbu podnio 2007., a rok za to je bio tri godine od utvrđivanja “konačnog oblika” PTSP-a.

Zajedno s Durmiševićem, tužbu su 2007. godine podnijeli Senad Jusufbegović i Mujo Vatreš. U odnosu na Durmiševića, Vatrešu je dosuđeno blizu 4.100 eura jer je psihičko oboljenje “konačni oblik” poprimilo 2005. godine. Opća životna aktivnost umanjena mu je za oko 50 posto.

Na suđenju je Vatreš ispričao da su ga policajci “ponekad i 30 puta na dan udarali u leđa i nišanili u njega puškom”. Rekao je kako danas ima psihičke probleme u vidu strahova, noćnih mora, kao i problema sa spavanjem.

Za razliku od njega, Jusufbegoviću je PTSP dijagnosticiran u sarajevskoj bolnici 2007. godine, ali srbijanski sud je odbio tužbu.

“Pod nekim sam terapijama, nisam kontinuirano, već povremeno. Ali zaista imam neke svoje bubice karakteristične za PTSP, i ljutnju, i brzo čovjek plane, zapali se, izgalami se…”, kaže on.

Jusufbegović je zatvoren sa 17 godina. U logorima “Šljivovica” i “Mitrovo Polje” proveo je nešto više od osam mjeseci.

U nalazu neuropsihijatrice Snežane Kuzmanović, koja je vještačila Jusufbegovića, navedeno je kako on “nema znakova trajnog umanjenja općih životnih aktivnosti”.

“Ona je navela da sam ja, nakon što sam izašao iz logora, završio srednju školu, završio fakultet, zaposlio se, zasnovao porodicu, tako da umanjene životne aktivnosti kod mene ne postoje, nekako sam nastavio s normalnim životom”, kaže Jusufbegović.
Sud je zaključio kako on ne boluje od PTSP-a.

Slučaj Durmiševića, Vatreša i Jusufbegovića je trenutno u fazi žalbenog postupka. Njima su, kao i ostalim logorašima, zbog zastare odbijeni tužbeni zahtjevi koji se odnose na fizičku torturu, strah i povredu prava ličnosti.

Nakon jedine pravosnažne presude za sada, Jusufbegović kaže kako su logoraši “Šljivovice” i “Mitrovog Polja” zvali u Savez logoraša BiH zanimajući se za podnošenje tužbe.

“Mislim da još uvijek nema uslova, nažalost. Dok ne vidimo kakav će biti put tog jednog ili dva predmeta kroz kompletan pravosudni sistem Srbije, mislimo da je to jedna avantura u koju se možda još ne treba upuštati”, kaže on.

Za zločine počinjene u ovim logorima u Srbiji nikome nije suđeno.