Bez žalbi na Bojadžića

Svjedok Odbrane Nazif Keskin je rekao da je 1993. godine obezbjeđivao, između ostalog, i Muzej “Bitka na Neretvi” u Jablanici, gdje su bili hrvatski civili i ratni zarobljenici.

“Bila je sveska zapažanja u portirnici. Ako je bilo vanrednih događaja, zapisivalo se”, naveo je svjedok.

Keskin je pojasnio da se zarobljenicima koji su bili smješteni u podrumskim prostorijama moglo pristupiti samo uz prethodno odobrenje upravnika. On je dodao da su zarobljenici bili zaključani, a da je ključ bio kod vođe smjene.

Svjedok je kazao kako nije čuo da se neko žalio na Bojadžića niti je u svesci zapažanja vidio zabilješke o tome. U slučaju da je nekoga pretukao, rekao je Keskin, to bi bilo evidentirano.

On je dodao da nikada nije bio blizak sa Bojadžićem, bivšim zamjenikom komandanta jedinice “Zulfikar” ABiH, kojem se sudi za mučenje, seksualno zlostavljanje i silovanje osoba hrvatske nacionalnosti koje su bile zatvorene u muzeju.

Vahidin Pozder, drugi svjedok Odbrane, kazao je da u svojoj smjeni nije vidio da je Bojadžić dolazio u muzej. On je dodao da u službenim zabilješkama nije vidio incidente vezane za optuženog.

Prema njegovom iskazu, niko od zatvorenika se nije žalio na Bojadžića.

Pozder je pojasnio da su vojni policajci čuvali ratne zarobljenike u podrumskim prostorijama muzeja “da se ne može ući kako ko hoće”. Kako je dodao, komandni kadar jedinice “Zulfikar” nije bez odobrenja mogao ući u muzej.

Oba svjedoka – koji su bili prvi svjedoci Odbrane – naveli su da je smjena u muzeju trajala 24 sata, te da su na obezbjeđenju tokom mjeseca bili između pet do deset smjena.

Suđenje se nastavlja 5. juna.