Članak

Rasvjetljavanje velikog broja zločina

27. Maja 2013.00:00
Milioni prikupljenih dokumenata, 4.500 saslušanih svjedoka, 161 optuženi i 69 osuđenih lica – neki su od pokazatelja 20 godina rada Haškog tribunala.

This post is also available in: English (English)

Ovaj sud osnovao je Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija (UN) 25. maja 1993. godine, kao prvi međunarodni sud za ratne zločine nakon sudova u Nürnbergu i Tokiju.

Osnivanju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) sa sjedištem u Haagu prethodili su izvještaji o masovnim zločinima počinjenim prvo u Hrvatskoj, a kasnije u BiH.

Pred Tribunalom je održano više od 7.000 dana suđenja, sačinjeno je milion i po transkripata sudskih postupaka. Od 161 optuženog, 69 ih je osuđeno, 18 oslobođeno, za 25 njih suđenje je u toku, 13 je proslijeđeno nacionalnim sudovima, a protiv 36 osoba postupak je obustavljen zbog smrti ili povlačenja optužnice.

Iz ovog suda ističu da su njihova glavna dostignuća pozivanje vođa na odgovornost, pravda za žrtve, prilike da se čuje glas žrtava, utvrđivanje činjenica i razvoj međunarodnog prava.

U skladu sa strategijom za okončanje rada, sve istrage u Tribunalu završene su do 2004. godine. U toku su sudski postupci u još 11 predmeta, a Tribunal procjenjuje da će sva suđenja pravosnažno biti okončana do jula 2016. godine.

I dok je Tribunal uspio da rasvijetli veliki broj zločina, mnoge žrtve na području bivše Jugoslavije i dalje čekaju sudsku pravdu.

Njihova očekivanja okrenuta su prema nacionalnim sudovima. Ubistva 16 civila počinjena 15. novembra 1991. u selu Kostrići kod Hrvatske Kostajnice jedan je od mnogobrojnih neistraženih zločina.

“Kad je počelo ludilo, moji roditelji i mještani ovoga sela nisu smatrali potrebitim da bježe, bez obzira na informacije koje su bile loše. Smatrali su da im nitko neće ništa jer su stariji i nemoćni.

Međutim, 1991. godine u 11. mjesecu, ujutro rano dogodio se palež, pucnjava, ubijanje u ovome selu. Svi ljudi su ubijeni u svojim kućama, osim tri žene koje su bile ranoranioci pa su ubijene na putu, kako su izišle iz kuće”, priča MirjanaVujčić.

Njoj su u ovom zločinu ubijeni majka i otac, sestra, zet i njihovo dvoje djece, koja su imala tri i pet godina. Otac i majka pronađeni su mrtvi u kući, dok je još uvijek nepoznata lokacija posmrtnih ostataka ostalih članova porodice.

Istrage bez sudskog epiloga traju i dalje o zločinu u Mrkonjić Gradu, gdje je u masovnoj grobnici pronađena 181 žrtva zločina počinjenog nad civilima i zarobljenicima u jesen 1995. godine.

“Prilikom bijega iz Mrkonjić Grada 10. oktobra, izgubila sam oca Dušana Crnčevića, brata Slobodana Crnčevića i strica Milorada Crnčevića.

Oca sam našla blizu borbene linije – ubijen je iz vatrenog oružja zajedno sa trojicom komšija, a brata i strica sam našla u masovnoj grobnici. Kod brata je bila smrskana glava, najvjerovatnije tupim predmetom, i identifikovali smo ga pomoću otiska prsta, a stric Milorad je bio zapaljen i njegovu identifikaciju smo uradili pomoću otiska zuba”, prisjeća se Ljiljana Perić.

Enes Eminić iz Sanskog Mosta kaže da je u ovom gradu tokom rata bilo više od 800 civilnih žrtava. U Haškom tribunalu procesuirani su politički i vojni lideri optuženi za zločine počinjene na ovom području, ali do danas, kako ističe Eminić, nije odgovarao niko od direktnih izvršilaca.

Njegov otac ubijen je sa još 16 muškaraca nakon što je odveden iz kuće u policiju.

“Ubijen je na ‘krivoj cesti’. To je jedna stara regionalna cesta, makadam koji vodi za Ključ, i prilično je zgodna za takve radnje. Oni su u jednoj zavali, udubljenju, masakrirali 17 ljudi, zaklali, uključujući i mog oca”, priča Eminić.

Rasvjetljavanje ovih zločina mnogo bi značilo svim porodicama ubijenih.

“Puno bi to značilo. Možda bi ljudi drugačije gledali, ne bi onda generalizirali krivce i govorili ‘cijeli narod je kriv’. Ma, nije cijeli narod kriv, ja to znam. Ali ti pojedinci koji su to napravili treba da budu osuđeni, i te kako bi bilo bitno”, kaže Vujčićeva.  

Eminić ističe da žrtvama zločina i njihovim porodicama jedina satisfakcija ostaje istina.

“Meni narod nije kriv, nego pojedinci, i te pojedince treba osuditi jer bez presuda na osnovu materijalnih dokaza nema ni pomirenja, ni suživota”, kaže Eminić.

Za razliku od Vujčićeve i Perićeve, on je, zahvaljujući preživjelim svjedocima, saznao ko je odgovoran za odvođenje i smrt njegovog oca. Nije mu jasno zbog čega se ovaj zločin ne procesuira, posebno što je istraga već odavno sprovedena i prikupljeni dokazi.

Eminić posebno naglašava da je ključni svjedok u ovom slučaju, koji je preživio masakr, teško bolestan, i apeluje na istražne organe da rade svoj posao.  

Mirnes Kovač


This post is also available in: English (English)