Prošić: Hinjski osmijeh

Semil Topalović je rekao kako je 26. maja 1992. godine počelo granatiranje Sanskog Mosta, te se on sa porodicom sakrio u podrum. Sutradan im je, kako je dodao, naređeno da predaju oružje i da okače bijele čaršafe na kuće.

“Otac je predao lovačku pušku u sabirni centar u gradu, a onda smo se svi sakrili kod punca u podrumu kafića, ali su nas tu našli srpski vojnici i rekli nam da idemo u selo Dašići”, kazao je svjedok.

On je dodao da su na putu sreli 15-20 vojnika, među kojima je bio i optuženi Prošić, kojeg svjedok, kako je rekao, poznaje od prije rata, kada su se družili i išli zajedno u školu.

“Prošić je na raskrsnici stajao 20-ak metara od kuće Hilme Hegića i pitao je moga oca za oružje”, kazao je Topalović.

Kada su došli u selo Dašiće, vojnici su ih zajedno sa drugim civilima odveli u školu “Narodni front”.

“Tu sam sreo oca Senada i Emira, koji je plakao. Rekao je da su njegovi sinovi ubijeni u kući Hilme Hegića, a da se Vezira Vojniković izvukla, dok su njena braća također ubijena”, ispričao je svjedok.

Nakon dva dana odvedeni su u sportsku salu u Sanskom mostu, gdje je, kako je kazao, svjedok ponovo vidio optuženog.

“Moj amidžić Ćapi, koji je s Prošićem prije rata bio nerazdvojan, psovao mu je majku i pitao ga zašto nosi nakit Smaila Pašića i da li ga je ubio, ali Prošić se samo hinjski nasmijao”, prisjetio se Topalović.

U razgovoru sa Vezirom Vojniković 1998. godine, on je saznao da je ljude u kući Hilme Hegića ubio “Milkin sin”.

“Prošićeva majka se zvala Milka, a Vezira se nije mogla sjetiti imena optuženog, pa mi je tako objasnila o kome se radi”, rekao je svjedok.

Predrag Prošić optužen je da je, kao pripadnik Šeste sanske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), učestvovao u širokom i sistematičnom napadu na sela na području Sanskog Mosta, te u progonu, zatvaranju, paljenju kuća i ubijanju civila nesrpske nacionalnosti.

Kako se navodi u optužnici, Prošić je 27. maja 1992. ušao u kuću Hilme Hegića, gdje se nalazilo devet civila, među kojima je bila i trudnica, ubio ih, a kuću u kojoj su bili zapalio.

Svjedokinja Dušanka Topalović je kazala kako su se ona i njeni članovi porodice također krili u podrumu za vrijeme granatiranja, da bi im 27. maja 1992. godine bilo naređeno da idu na obližnju poljanu, odakle su odvedeni u školu “Narodni front”.

“Putem smo prošli pored kuće Hilme Hegića, koja je gorjela zajedno sa drugim kućama, ali nismo znali da su komšije unutra pobijeni. Kasnije smo saznali ko je sve ubijen”, kazala je svjedokinja.

Ona je dodala da je nakon rata pričala sa Vezirom Vojniković, čija braća su zajedno sa još sedam civila ubijena u kući Hilme Hegića, ali joj, kako je ustvrdila svjedokinja, Vezira iz straha nije smjela reći ko ih je pobio.

Nastavak suđenja je 13. avgusta, kada će biti ispitan naredni svjedok Tužilaštva BiH.

                                                                                                                                   M.B.