Ivica Divković: Istrage o 100.000 ubijenih i 260 logora

O težini posla, kako je naveo, govore do sada prikupljeni podaci o oko 104.000 ljudi koji su izgubili život, oko 260 logora ili mjesta zatočenja, oko 40.000 osoba koje su bile predmet tortura ili silovanja, dva miliona ljudi koji su napustili svoje domove…

Centar je od 2005. godine saslušao oko 8.300 svjedoka, a podneseno je blizu 300 izvještaja o počinjenim zločinima, te prijavljeno više od 1.000 osumnjičenih.

Prema Divkoviću, Centar ima dovoljno istražilaca, a rade u šest timova koji broje od dvije do šest osoba. Osnovne poteškoće u radu na ovim predmetima predstavljaju veliki protok vremena, nedostupnost svjedoka i osumnjičenih, te nepristupačnost mjesta na kojima su počinjeni zločini.

Tvrdnje iznesene u sudnicama i medijima o ucjenjivanju svjedoka od istražilaca SIPA-e, Divković odbacuje kao špekulacije i procjenjuje da neki svjedoci mijenjaju iskaze pod pritiskom “određenih krugova”.

JR: S kojim se problemima najčešće susrećete u radu?

D: Istraživanje ratnih zločina je specifičan oblik rada i osnovni problem jeste što su se ti događaji desili prije 15 i 20 godina, dosta ih se desilo na mjestima koja su u ovom trenutku nepristupačna. Dovoljno je da kažem da su prostori gdje nekad tražimo i prikupljamo dokaze, još uvijek zone minskih polja i, s tog aspekta, nesigurni.

Vrijeme koje je proteklo neke prostore učinilo je nepristupačnim u smislu da se do njih dođe automobilom, pa se počesto ide po nekoliko kilometara pješice da bi se došlo do saznanja ili skeletnih ostataka ubijenih. Pored ovoga, na mnogim prostorima više uopšte nema naselja i mjesta pa nije moguće doći do živih svjedoka i drugih dokaza koji su od pomoći u dokazivanju svih ratnih zločina koji su se desili.

Dakle, akteri, učesnici i svjedoci, više nisu prisutni. S druge strane, s obzirom da je od nekih događaja proteklo i 20 godina, jedan broj učesnika više nije živ, bilo da se radi o svjedocima ili o licima koja su počinila djela.

JR: Koliki problem vam predstavlja raseljenost svjedoka?

D: To nam je veliki problem i često smo u poziciji da tražimo modus kada i kako da dođemo do njih. Često smo u situaciji da kontaktiramo svjedoke koji se nalaze u zemljama Zapadne Evrope, pa i Amerike. Tražimo kada će doći, gdje bismo mogli obaviti razgovor. Sigurno da je vremenska distanca problem i svjedocima, jer se mnogih događaja i ne sjećaju ili su ključne detalje zaboravili.

JR: Ni mnogi osumnjičeni nisu na području BiH. Kako sarađujete sa susjednim državama na lociranju osumnjičenih?

D: Kada je u pitanju nedostupnost osumnjičenih, oni su uglavnom u Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj, a i u nekim drugim zemljama. U sklopu saradnje vršimo razmjenu podataka o tome gdje se nalaze, iako imamo situacija gdje mislimo da bi to moglo biti efikasnije. Postoje određene poteškoće, u nekim sredinama počinioci se smatraju čak i herojima. Aktivnosti na pronalasku traju već 20 godina, a postoje situacije kada ta saradnja nije na najvišem nivou i treba uložiti dodatnu energiju da se zadatak ispuni.

JR: Kako komentarišete optužbe nekih svjedoka da su istražioci SIPA-e vršili na njih pritiske i ucjenama im iznuđivali iskaze?

D: Ovo je jedan od problema, koji je između ostalog, vidimo, medijski eksponiran. Svjedocima se prilikom davanja iskaza, na kraju, uvijek postavi pitanje: “Da li ste zadovoljni ponašanjem pripadnika Agencije?” Mogu kazati da do sada nismo imali nijednog svjedoka koji je ukazao da nije zadovoljan ponašanjem pripadnika SIPA-e. Čini mi se da je ovo više određeni oblik špekulacije oko rada Državne agencije za istrage i zaštitu. Na bazi podataka do kojih smo došli provjerom, nismo utvrdili osnovanost tih primjedbi.

JR: Da li su ti svjedoci više žrtve ili insajderi, i koji bi bili njihovi razlozi za iznošenje takvih tvrdnji?

D: Po našoj procjeni, različiti su motivi i razlozi. Mislim da se radi o različitim oblicima pritisaka na svjedoke u smislu da se reterira od prvobitno date izjave. To može biti razlog da pojedini krugovi vrše sistematske pritiske na svjedoke kako bi se suština stvari promijenila u drugom smjeru.

JR: Kako mehanizam zaštite svjedoka funkcioniše u praksi?

D: Nisam siguran da smo u potpunosti iskoristili sve mehanizme kad je u pitanju zaštita svjedoka. SIPA je prva i jedina koja ima i odjeljenje koje se bavi zaštitom svjedoka. Do sada je u preko 600 slučajeva korišten ovaj institut zaštite svjedoka. Naravno, nisu to bili sve svjedoci u predmetima ratnih zločina. Iskustva govore da još uvijek nismo ovladali svim tehnikama i modelima koje nudi taj institut i koje omogućava praksa i teorija na Zapadu.

JR: Da li je do sada bilo slučajeva izmještanja svjedoka ratnih zločina u druge zemlje?

D: Do sada nismo imali situaciju da je neko tražio da se izmjesti u drugu zemlju. Postoji način na koji se to radi i bilo je takvih slučajeva u krivičnim djelima u vezi sa organizovanim kriminalom.

JR: Imajući u vidu da je veliki broj neistraženih i neprocesuiranih zločina, da li smatrate da će većina njih moći biti riješena pred sudovima?

D: Tu svakako moramo iznijeti osnovne statističke podatke o dešavanjima između 1992. i 1995. Podaci do kojih smo mi i pojedine nevladine organizacije došli, govore da je oko 104.000 ljudi izgubilo život, da smo imali oko 260 logora ili mjesta zatočenja, oko 40.000 osoba je bilo predmet tortura ili silovanja – govorimo o ženama najčešće – oko dva miliona ljudi je na izvjestan način bilo prognano, oko 50.000 čeka povratak.

To sve skupa govori o specifičnoj težini poslova i zadataka svih onih koji treba da riješe ovaj problem. U tom cilju su Vijeće ministara i institucije sistema sačinili Državnu strategiju za rasvjetljavanje ratnih zločina. Tom strategijom je predviđeno da se u periodu od 15 godina u najvećem broju riješe ovi predmeti, a sedam godina je rok za rješavanje prioritetnih i složenih slučajeva ratnih zločina.

Mislim da SIPA preduzima sve što je u njenoj moći da se ovi zadaci ispune u uskom sadejstvu sa Državnim tužilaštvom. Imamo dosta dobru dinamiku izvršenja zadataka iako znamo da je izuzetno veliki broj slučajeva aktivan. Takođe se uskoro predviđa prenošenje jednog broja lakših slučajeva prema kantonalnim i okružnim tužilaštvima i lokalnim policijskim strukturama. Na izvjestan način, računamo da će ova dinamika u dobroj mjeri biti ispunjena, a u kojem procentu, teško je kazati.

Marija Taušan je novinarka BIRN – Justice Reporta. [email protected] Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.