This post is also available in:
“Sva društva na prostoru bivše Jugoslavije zapravo pokazuju veliku nespremnost da se suoče sa svojom prošlošću. Ovdje postoje problemi koji nisu dobili vidljivost. Dobro je za društvo da se o tome govori. Potrebno je sačuvati pijetet prema žrtvama, a progovoriti o dijelovima nacionalnih korpusa koji su radili stvari a koje nisu za pohvaliti”, smatra Oliver Frljić, režiser predstave Pisma iz 1920.
Umjesto metafore, za rad na predstavi Pisma iz 1920. Frljić je uzeo društvenu stvarnost.
Ispitujući granice slobode javnog govora, s obzirom na upite da li očekuju da će predstava zbog tematike i provokativnosti biti osporavana i zabranjivana, Frljić se, kaže, “smatra privilegovanim što može reći ono što se mnogi ne usuđuju”.
“Počev od zločina koji su se događali konkretno u Zenici za vrijeme rata i koji su vršeni od strane… nije dokazano, da ne prejudiciramo… od strane ljudi koji su itekako prisutni u javnom životu. U predstavi smo vrlo konkretni…”, nagovještava režiser sadržaj, očekujući jaku reakciju publike.
Takvu reakciju je tražio i od glumaca, koji, na nekom nivou u predstavi, predstavljaju sebe i govore u svoje ime. Među njima su Adis Mehanović i Saša Handžić iz Zenice.
Mehanović kaže da je sretan što je dio pionirskog poduhvata – predstave koja će puno reći.
Na pitanje kako se osjeća nakon predstave u kojoj se govori o Muzičkoj školi u Zenici, koja je služila za zadržavanje, mučenje i likvidacije, Handžić kaže da se niko ne osjeća lagodno. Svi imamo, smatra, dozu straha od toga šta se može desiti poslije, naprimjer da se predstava zabrani, optuže ih za nešto… Unatoč tome, Handžić misli da to treba pokrenuti i “srcem krenuti u projekt”.
Strah od izostanka reakcije ima i njegov kolega u predstavi glumac Slaven Vidak.
“U panici sam ako se ništa ne desi, čak ni nakon ovakve predstave. Trebala bi nešto promijeniti. Ako se to ne desi, ne znam šta još možemo učiniti”, dodaje Vidak.
Oliver Frljić je rođen u Travniku, a ova predstava je njegov prvi režiserski rad u BiH. O naslijeđu 90-ih, ratovima, zločinima i šovinizmu pravio je predstave u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji.
Pismo iz 1920. je naziv preuzet iz pripovijetke Ive Andrića, koji je na našim prostorima više puta politički instrumentaliziran.
