Korićanske stijene: Bezbjednosna kultura

Radovan Martić, svjedok Odbrane Milorada Škrbića, koji od 1999. godine radi kao stručni saradnik za istraživanje kršenja međunarodnog humanitarnog prava Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH, ispričao je kako je 2005. radio na “rasvjetljavanju događaja na Korićanskim stijenama u augustu 1992. godine”.

“U sedmom mjesecu 2005. godine razgovarao sam sa Škrbićem, jer ga poznajem odranije i smatram da ima izgrađenu bezbjednosnu kulturu. Prijedor je mala sredina, a rad naše agencije je tajan, stoga ne bi bilo dobro da se saznaju detalji istraga. Škrbić mi je kazao da je 21. augusta 1992. godine bio u obezbjeđenju konvoja kojim su Bošnjaci odlazili na liniju razgraničenja, ali da nema saznanja o ubistvima ljudi na Korićanskim stijenama”, kazao je Martić.

Državno tužilaštvo tereti Škrbića skupa sa Zoranom Babićem, Miloradom Radakovićem, Ljubišom Četićem, Dušanom Jankovićem i Željkom Stojnićem, bivšim pripadnicima interventnog voda Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prijedor, za zločin počinjen 21. augusta 1992. godine, kada je na Korićanskim stijenama ubijeno oko 200 civila izdvojenih iz konvoja koji se kretao od Prijedora ka Travniku.

Martić se prisjetio kako mu je Škrbić tokom razgovora otkrio da se autobus u kojem je bio pratilac “pokvario u blizini Kneževa”.

“Rekao je da je pokušao vezu ostvariti ‘motorolom’, ali niko se nije javljao. Cijelu noć su proveli tu u šumici i nije znao šta se dešavalo sa ostatkom konvoja. On nije imao veze sa ostalima, tek ujutro su kamioni stigli i odvezene su te osobe. Čak mi je rekao da je u šumici imao problema, jer su dolazili pripadnici srpske vojske i htjeli da maltretiraju civile, i da je imao problema jer to nije dozvolio”, dodao je Martić.

Svjedok je kazao da je Škrbić o stradanju civila na Korićanskim stijenama saznao “tek po povratku u Prijedor”.

“Rekao mi je da nije imao nikakva saznanja o tome da će se nešto desiti i, da je znao, da bi to pokušao spriječiti po svaku cijenu. Sjećam se i da je rekao – da je učestvovao u tome, pobjegao bi negdje, a ne bi živio u Prijedoru. Djelovao mi je jako iskreno”, zaključio je Martić.

Radenko Stanić, drugi svjedok na ovom ročištu i nekadašnji magaciner pri SJB-u Prijedor, ispričao je kako je za konvoj koji je išao 21. augusta 1992. godine saznao tog jutra od supruge Hajrije.

“Kod nas su tada bila ženina sestra i njen muž, koji su se dugo kolebali da idu iz Prijedora. Tog dana me je supruga nazvala da vidim za taj konvoj, jer bi oni išli njime. Pošto sam saznao da je konvoj već bio krenuo, otišao sam autom po njih kući i krenuli smo da sustignemo konvoj”, ispričao je svjedok.

Kako je rekao, konvoj su stigli u blizini Banje Luke, te zaustavili jedan autobus, kojem je u pratnji bio “policajac Milorad Škrbić”.

“Pošto sam ga znao, zamolio sam, rekao sam mu da su mi to svastika i pašo, da ih čuva. Tako su oni i otišli. Međutim, jako dugo nismo čuli ništa za njih, a moja žena se bojala jer smo čuli da se desilo nešto što se nije smjelo desiti. Obraćala se Škrbiću, ali on je uvijek govorio da ne brinemo jer je sve u redu prošlo. Tako je i bilo – nakon šest mjeseci su nam se javili”, prisjetio se svjedok.

Naredno ročište zakazano je za 15. februar 2010. godine.