This post is also available in: English
“Rade je htio da puca u mene jer sam morao da prođem do ograde kako bih ušao u dvorište kuće mog brata, gdje je on bio. Moj brat mu je rekao da ne puca jer je to jedini način da dođem do njih”, kazao je Nizić, istaknuvši daje Veselinović “raspoređivao vojnike koji su pretresali kuće, a koji su nogama razvaljivali vrata”.
Tužilaštvo BiH tereti Radeta Veselinovića da je od maja do kraja 1992. godine, kao pripadnik Vojne policije Vojske Republike Srpske (VRS), između ostalog učestvovao u hapšenju, ubistvima, zatvaranju i prisilnim nestancima nesrpskog stanovništva s područja Hadžića.
Nizić je ispričao da su ga polovinom juna 1992. godine srpski vojnici ranili –u desnu i lijevu nogu, te u lijevu ruku. U Domu zdravlja mu je ukazana pomoć,ali je potom pušten kući, gdje se sam previjao i krio od srpske vojske.
Prije nego što će biti ranjen, kazao je svjedok, vidio je kako su mu uhapšena dva brata, rođak i kako vojnici pucaju po njima. Braća su “iskrvarila i ostavljena su u kombiju koji je ostale uhapšene odvozio u sportsku dvoranu u Hadžićima”. Svjedok je rekao da više od toga do danas ne zna o njima.
“Nisam otišao u razmjenu, bojao sam se šta će mi uraditi. Preko šume sam prešao na drugu stranu. Moja porodica je ranije otišla jer je bio organizovan kombi za djecu, žene i bolesne osobe da napuste Binježevo prije početka napada 9. maja 1992. godine”, ispričao je svjedok.
Drugi svjedok Tužilaštva bila je Refadija Hajdarević, također iz sela Binježevo. Ona je ispričala da je, kad je počelo granatiranje i hapšenje po tom selu, s dvoje djece otišla u Donje Hadžiće, “kod prijatelja u stan”.
“Nekoliko sam se puta vraćala u Binježevo da uzmem hrane jer nismo imali šta jesti. Malo kasnije skroz sam se vratila kući. Veselinovića sam vidjela kada je kamionom došao ispred moje kuće. Imao je šešir, vojnu uniformu i lančić na kojem je visio krst”, kazala je svjedokinja, koja je po povratku u svoje mjesto uhapšena s drugim civilima.
Svjedokinja je ustvrdila da je vidjela optuženog nekoliko puta i u sportskoj dvorani u Hadžićima, ali nije mogla precizirati datume kad se to dogodilo.
“Znam da sam bila zatvorena oko 21 dan u sportskoj dvorani. Razmjena je bila na Kobiljači 2. decembra 1992. godine”, kazala je svjedokinja.
S jednog dijela njenog svjedočenja javnost je bila isključena zbog “njene lične zaštite”.
Nastavak suđenja zakazan je za 28. januar 2009. godine.
