Bundalo i ostali: Spas u zbjegu

Zijada Hatić i Abdurahman Pervan, svjedoci Tužilaštva, ispričali su kako je tokom ljeta 1992.godine izvjestan broj Bošnjaka sa područja Kalinovika zatočen u Osnovnoj školi “Miladin Radojević” i “Barutnom magacinu”, gdje su fizički i psihički zlostavljani, a neki od njih i ubijeni.

“U junu 1992. godine, nakon što se javio na poziv za radnu obavezu, moj suprug Ismet je zatvoren sa drugim muškarcima u školu u Kalinoviku. Kasnije su ih prebacili u ‘Barutni’, gdje su sigurno kroz svašta prošli. Ne znam kada je ubijen, ali među njegovim posmrtnim ostacima su pronašli sat i češalj”, ispričala je Zijada Hatić.

Za učeće u ubistvima, prisilnom preseljenju, zatvaranju, mučenjima, silovanju, prisilnim nestancima, te fizičkom i psihičkom zlostavljanju civila Bošnjaka tokom 1992. i 1993. godine na području Kalinovika, Tužilaštvo tereti Ratka Bundala, Neđu Zeljaju i Đorđislava Aškrabu.

“Dok su muškarci bili zatvoreni u ‘Barutnom’, moje kćeri i svekar su odlazili u posjet Ismetu. Jedna do kćeri mi je govorila da je tamo vidjela stražara Aškrabu. Iznenadila sam se kad mi je to kazala jer smo bili komšije”, rekla jeHatić.

Krajem jula 1992. godine dio mještana sela Jelašca, a među njima i svjedokinju Hatić, “vojnici i policajci” su zarobili i odveli u školu u Kalinovik. Zijada Hatić je tu ostala 33 dana.

“U selu su ostale moje dvije kćerke, koje su kroz šumu uspjele pobjeći na slobodnu teritoriju. Ostali su ubijeni. Sa mnom u školi je bio i moj svekar, kojeg su kasnije ubili. Njegovo tijelo još nisam pronašla”, kazala je Hatić.

Hatić je u školi viđala vojnike, koje nije poznavala, a koji su dolazili i zatočenicima oduzimali vrijednosti i novac, maltretirali ih, te odvodili djevojke, koje se nisu vraćale.

“Jednom prilikom odveli su sestre Pervan, svjedokinju B i još jednu djevojku. Kada su Zeljaja i izvjesni Zoran Višnjevac došli pred školu, majka svjedokinje B ih je zamolila da joj vrate kćerku. Nakon izvjesnog vremena doveli su je uškolu”, prisjetila se Hatić.

O stradanju 13 članova porodice Pervan u toku 1992. godine, svjedočio je Abdurahman Pervan, drugi svjedok Tužilaštva. On se spasio krijući se na planini Zelengori, te je nakon pet dana pješačenja uspio se probiti “do teritorije pod kontrolom Armije BiH”.

“Od 25. juna do 25. jula krio sam se u šumi, a onda sam donio odluku da moram pobjeći na slobodnu teritoriju”, rekao je Pervan i dodao da je svoju porodicu pronašao u koloni izbjeglica na planini Igman kraj Sarajeva.

Svjedok je kazao da je posmrtne ostatke devet članova porodice pronašao nakon rata, ali za šest njih još uvijek traga, među kojima su i posmrtni ostaci sestara Fatime i Azemine Pervan.

Nastavak suđenja zakazan je za petak, 7. novembar 2008. godine.