Hasna Čusto i Mirveta Pervan, svjedokinje Tužilaštva, koje su tokom 1992. godine bile zatočene u osnovnoj školi u Kalinoviku, posvjedočile su o okrutnim premlaćivanjima i ubistvima muškaraca te govorile o gubitku bliskih članova porodice, od kojih nekima još uvijek nisu pronašle posmrtne ostatke.
“Krajem juna 1992. godine policija je došla i odvela mog supruga i sina Almira, koji je tada imao 17 godina. Prvo su ih držali u školi, a onda su prebačeni u ‘Barutni magacin’, gdje sam odlazila da im odnesem hranu i odjeću. U ‘Barutnom’ sam vidjela Aškrabu, koji je bio upravnik logora i bez kojeg se nije moglo ništa”, istakla je Čusto.
Za zločine nad Bošnjacima sa područja Kalinovika, gdje je jedno od mjesta zatočenja bila Osnovna škola “Miladin Radojević”, u kojoj je tokom 1992. u zarobljeništvu držano više stotina civila, Državno tužilaštvo tereti Ratka Bundala, Neđu Zeljaju i Đorđislava Aškrabu.
“Jednom prilikom sam otišla do Aškrabine kuće, jer smo bili komšije, i zamolila ga da me pusti u ‘Barutni’ da odnesem hranu suprugu i sinu. On mi je tada dao ceduljicu i rekao da se obratim Neđi Vukoviću, koji me je pustio da ih vidim nakratko. Tada sam vidjela svog sina i muža, i nikad više…”, rekla je Čusto.
Kako je istakla ova svjedokinja, 4. augusta 1992. godine tijelo njenog muža je pronađeno na planini Rogoj. Tijelo njenog sina Almira još uvijek nije pronađeno, ali je, kako je kazala, saznala da je “izgorio u štali nakon što je ubijen”.
Govoreći o zatočeništvu u školi u Kalinoviku, svjedokinja Čusto je kazala da je školu obezbjeđivala policija, te da su muškarci često maltretirani, i da je to najčešće radila “vojska Pere Eleza”.
“Sjećam se da su jedno veče odveli nekoliko muškaraca, i tada smo čuli pucnje, da bismo ujutro vidjeli kako u dekama iznose leševe iz škole i ubacuju ih na kamion. Nekoliko nas žena je potom otišlo u učionicu gdje su vjerovatno oni ubijeni, jer je bila krvava i tu smo zatekle čahure”, rekla je Čusto, koja je u školi bila zatočena od 1. augusta do 2. septembra 1992. godine.
Pero Elez je bio komandant Miljevinskog bataljona iz Foče. Smatra se da je poginuo tokom rata.
Mirveta Pervan (1987.), druga svjedokinja Tužilaštva, ispričala je kako je u aprilu 1992. godine ranjena prilikom napada na selo Jelašci, te kako je ubijena njena nana, sa kojom je tada živjela, a čiji posmrtni ostaci ni do danas nisu pronađeni.
“Sjećam se da smo čuli udar, i kada smo izašli iz kuće, sve je gorjelo. Nana me je uzela u naručje i počela trčati, ali je u jednom trenutku pala. Tada sam je počela buditi jer sam mislila da spava, ali ona nije reagovala. Osjetila sam vrućinu na licu i počela sam čupati travu i stavljati na obraz jer mi je tekla krv”, rekla je Pervan.
“To veče sam prenoćila tu sama, i naredno jutro nije nikog bilo. U jednom trenutku sam čula neko ogromno vozilo kako dolazi i legla sam praveći se da sam mrtva jer sam se prepala. Tada su mi ti ljudi rekli da me vode kod rođaka, ali su me prvo odveli u hitnu pomoć, gdje su mi na ranu samo zalijepili flaster i to se kasnije inficiralo; a onda u školu, gdje sam ostala u zatočeništvu”, istakla je Pervan.
Na kraju suđenja advokat Žiko Krunić je kazao da je tokom pauze na hodniku “jedan od posjetilaca dobacivao optuženom Aškrabi”, te da je Sudska policija “adekvatno reagovala”.
“Molim publiku da ne remeti red u sudnici, te da ovo shvati kao upozorenje da ubuduće nema dobacivanja i razgovora sa optuženim”, rekao je Staniša Gluhajić, predsjedavajući Sudskog vijeća.
U nastavku suđenja, nakon pauze, u publici je bio prisutan sudski policajac.
Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 2. juni 2008. godine.
