Ahmo Mušanović, svjedok Tužilaštva BiH, tvrdi da je Ratko Bundalo u maju 1992. godine “čitao spisak na kojem je bilo oko 50 imena zatvorenika” koji su iz škole u Kalinoviku “pokupljeni, utovareni u kamione i odvezeni u pravcu Bileće”, od kada im se gubi svaki trag.
“Bundalo je bio u uniformi i čitao spisak. Trebao sam i ja krenuti, ali je moj dvogodišnji sin počeo da plače i vuče me za nogavicu od hlača. Rekao sam im da neću ići bez sina, pa je Milivoje Sladoje prišao Bundalu, nešto mu šapuno i onda mi je on rekao da ne moram ići, da ću mu trebati za radnu obavezu”, ispričao je Mušanović.
Mušanović je svjedok na suđenju Bundalu, Neđi Zeljaji i Đorđislavu Aškrabi, koje Tužilaštvo BiH tereti za ubistva, silovanja, zatvaranja, mučenja, prisilne nestanke i pljačku imovine Bošnjaka sa područja Kalinovika tokom 1992. i 1993. godine.
Mušanović je tokom svjedočenja ispričao da je zajedno sa 280 mještana sela Drača i okolnih mjesta, među kojima su bile žene, djeca i “oko 50 muškarca”, krenuo u pravcu Sarajeva početkom maja 1992. godine, nakon što su iz šume, gdje su se krili, vidjeli da su kuće u njihovom selu zapaljene.
“Došli smo da sela Jelešca i, spuštajući se pored kafane u blizini ‘Barutnog magacina’ u Kalinoviku, vidjeli da su nas sa svih strana opkolili pripadnici rezervnog sastava policije i vojske”, kazao je Mušanović, dodavši da su svi civili uhvaćeni i odvedeni u osnovnu školu u Kalinoviku.
Svjedok je ispričao i kako je uspio pobjeći iz zatočeništva.
“Došao je general Ratko Mladić i, moram reći, mene spasio. Svi su poletjeli da ga vide, a ja sam krenuo na suprotnu stranu i uspio pobjeći na slobodnu teritoriju”, dodao je svjedok, ne mogavši tačno reći kada se to dogodilo.
Ratko Mladić, haški optuženik, još uvijek se nalazi u bijegu.
Tokom direktnog ispitivanja svjedok je spomenuo i optuženog Neđu Zeljaju, istaknuvši da je bio prisutan kada su zatočenici ispitivani u prostorijama MUP-a u Kalinoviku.
Kao drugi svjedok Tužilaštva BiH saslušana je Dika Suljić, koja je također bila zatvorena u osnovnoj školi u Kalinoviku i koja je u logorima u ovom mjestu izgubila dva člana porodice.
“Prvo su mi 25. juna 1992. godine uhapsili muža, a onda i sina. Odveli su ih u osnovnu školu, što sam saznala tek sutradan, kada sam sa komšijom otišla u policiju da ih tražim”, kazala je Suljić.
Nakon desetak dana, kako je rekla, zatočenici su prebačeni u “Barutni magacin”, gdje im je nosila hranu i higijenske potrepštine, predajući ih stražarima kojima je nadređeni bio Đorđislav Aškraba.
“Tražila sam jedne prilike od Aškrabe da me pusti da barem vidim sina. On mi je odgovorio da ga neću nikada vidjeti. Tada sam mu rekla da će ovo proći, da ćemo ostati živi i da ćemo se sresti i pogledati u oči”, kazala je svjedokinja Suljić, koja je dodala da je i sama uhapšena u augustu 1992. godine, te zatočena u osnovnoj školi sa oko 300 žena i djece.
Nakon što je oslobođena – kako je ispričala u sudnici – saznala je da joj je sin zapaljen u jednoj štali, a muž, zajedno sa još jednim zatvorenikom, svezan i odveden.
Ova svjedokinja će nastaviti sa iskazom 26. maja 2008. godine, na zatvorenom ročištu.
