Lazarević i ostali: Bolna sjećanja
Nurija Nuhanović, prvi svjedok Tužilaštva BiH na suđenju četvorici bivših pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS) i rezervnog sastava policije Stanice javne bezbjednosti Zvornik, tvrdi da su njega i trojicu zarobljenika optuženi tukli dok su bili zarobljeni u objektu “Novi izvor”.
“Naredili su nam da stanemo uza zid. Mile me je udario nogom s desne strane, pa onda Sreten s lijeve. Onesvijestio sam se. Kada sam došao sebi, Slobodan me je natjerao da brišem krv, koja ne znam odakle je kapala. Dok sam brisao krv, Mile i Sreten su izišli iz prostorije”, kazao je Nuhanović, koji je u sudnici prepoznao samo Sretena Lazarevića.
Uz Lazarevića, Tužilaštvo BiH tereti Dragana Stanojevića, Mileta Markovića i Slobodana Ostojića da su u periodu od maja 1992. do marta 1993. godine “pomagali u nanošenju i nanosili tjelesne povrede Bošnjacima zatvorenim u zgradi Suda za prekršaje i objektu ‘Novi izvor’”. Oba objekta u optužnici su nazvani logorima.
Nuhanović je ispričao da je uhapšen 19. jula 1992. godine u blizini sela Kalduran kod Zvornika, te je odveden u “Novi izvor”, gdje je ostao do 12. februara 1993. godine.
Zbog premlaćivanja Nuhanović ima, kako sam tvrdi, “polomljene pršljenove” i ne može raditi fizičke poslove. Medicinsku dokumentaciju koja potvrđuje ozljede o kojima je svjedok govorio Tužilaštvo BiH će uložiti kao dokaz “kada dobije originale”.
Tokom direktnog ispitivanja Nuhanović je rekao da se sjeća kako su pretučeni i zarobljenici Admir Hadžiavdić i Ramiz Smajlović, tako “da se nisu mogli okrenuti”. Svjedok tvrdi da mu je Ramiz kazao kako su ih tukli “Milutin i Slobodan”.
Drugi svjedok Tužilaštva BiH, Alija Buljubašić je rekao da je “krajem maja ili početkom juna 1992. godine” odveden u zgradu bivšeg Suda za prekršaje i zatvoren zajedno sa desetak ljudi.
“Niko me nije tukao, ali znam da su neki vojnici dolazili i tukli zarobljenike”, kazao je Buljubašić, koji je bio zatočen i u “Novom izvoru”.
“Došli su neki vojnici i nožem urezivali krstove na čelu i po tijelu trojici zarobljenika, među kojima je bio Nermin Fazlić i Smajlović kojem se ne mogu sjetiti imena. Momci su morali da ližu krv sa poda, a vojnici su ih udarali po prstima”, kazao je Buljubašić.
Prisjećajući se dešavanja u logoru “Novi izvor”, Buljubašić, koji je tamo ostao do 15. jula 1992. godine, kazao je da su vojnici jednom tražili nekoga iz Kravice ili Bratunca, i kada se javio jedan mladić, “odveli su ga u drugu prostoriju, odakle se čulo jaukanje”. Nešto kasnije ti isti vojnici, kako je kazao svjedok, tog su mladića “ubacili u žuto-zeleni mercedes i nikada se više nije pojavio”.
Za optuženog Dragana Stanojevića svjedok je rekao da je nekoliko puta spasio zarobljenike “od vojnika koji su dolazili u ‘Novi izvor’”.
Treći svjedok Tužilaštva BiH, Samir Pezerović je također bio zatvoren u “Novom izvoru” i Sudu za prekršaje. U “Novi izvor” je doveden 26. maja 1992. godine, “zajedno sa 174 osobe iz Diviča, kod Zvornika”.
“Izveli su 11 Divičana koji su se dobrovoljno javili kada su pitali ko hoće da obiđe svoju kuću. Niko se više nikada nije vratio”, kazao je Pezerović, dodavši da je bio prebačen i u Dom kulture Ćelopek, gdje je bio i ranjen.
Nakon ranjavanja odveden je u Sud za prekršaje, gdje ostaje do februara 1993. godine.
Prema tvrdnji ovog svjedoka, stražari u logoru – među kojima su bili Lazarević, Stanojević i Marković – nisu ga tukli.
“Čuo sam da je Admira Hadžiavdića i Ramiza Smajlovića premlatio ‘Veliki Dragan’, kako su tada zvali optuženog Dragana Stanojevića”, kazao je Pezerović.
Nastavak suđenja zakazan je za 17. april 2008. godine.
