Podrška svjedocima presudna je za ispunjenje pravde

Svjedoci na suđenjima za ratne zločine pred domaćim sudovima tvrde da im nije pružena odgovarajuća fizička i psihička podrška.

Nemali broj svjedoka kaže da se ustručavaju pojaviti pred sudom jer im niko ne garantuje bezbjednost nakon toga. Drugi kažu da pojavljivanje u sudnici za njih znači izlaganje prevelikoj traumi, a pomoć stručnih lica im je uskraćena.

Postojeći zakonski propisi garantuju i fizičku i psihičku podršku svjedocima,o kojima sudski procesi nerijetko ovise. Ali, kažu naši sagovornici svjedoci,ono što im zakon garantuje, teško se provodi u praksi.

Brigu izražavaju i iz Misije OSCE-a u BiH, koja vrši redovni monitoring suđenja za ratne zločine, napominjući da, s obzirom da iskazi svjedoka predstavljaju važne dokaze, “slaba zaštita svjedoka može ozbiljno ugroziti pravdu”.

I OSCE i druge organizacije koje prate suđenja optuženima za ratne zločine i tretman svjedoka, upozoravaju na nedostatak sredstava za adekvatnu podršku svjedocima, te pozivaju državu da razmotri na koji se način može promijeniti postojeća situacija.

Poseban tretman

Prema postojećem zakonu, svjedoke koji se pojavljuju u procesima protiv optuženih za ratne zločine pred Sudom Bosne i Hercegovine, treba štititi Odjel za zaštitu svjedoka pri Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA).

Postojeća pravila kažu da svjedoci koji se pojavljuju pred Odjelom za ratne zločine imaju pravo na poseban tretman – obezbjeđivanje posebnog ulaza u Sud BiH i samu sudnicu, boravka u sobi za svjedoke prije svjedočenja, kao i pružanje psiho-socijalne podrške za vrijeme i nakon suđenja, te finansijske pomoći.

Međutim, Justice Report saznaje da su se neki od svjedoka koji su se pojavili pred Sudom BiH suočili sa drugačijom praksom.

“Ušla sam na glavni ulaz i niko me nije dočekao. Tek s recepcije su pozvali sobu iz Odjela za podršku svjedocima koja me odvela u sobu za svjedoke”, kaže za Justice Report žena koja se pojavila kao zaštićena svjedokinja na jednom od suđenja pred Odjelom za ratne zločine.

I nakon davanja iskaza, tvrdi ova svjedokinja, niko je nije ispratio izvan zgrade Suda, a kući se vratila gradskim prijevozom.

U udruženjima i nevladinim organizacijama u kojima su članovi i svjedoci na suđenjima za ratne zločine, kažu da iskustvo naše sagovornice nije jedinstveno. Otkrivaju nam da se često dešava da njihovi članovi sami dolaze i odlaze sa suđenja, bivajući u situacijama da se sretnu s članovima porodica ili prijateljima optuženih protiv kojih su svjedočili, ali i sa medijima.

Tako je otkriven identitet jedne od zaštićenih svjedokinja na suđenju Gojku Jankoviću. Nakon izrečene presude, vidno potresena, ova svjedokinja senašla sama ispred ulaza u zgradu Suda, a njen izljev emocija snimile su kamere prisutnih medija.

Pod pritiskom emocija, nezadovoljna izrečenom presudom, ova svjedokinja se obratila medijima, koji su tu priliku zloupotrijebili okrivajući ne samo njen lik nego i ime i prezime. Niko od sudskih službenika nije bio u blizini kako bi upozorio medije da otkrivanjem identiteta ove žene krše naredbu suda.

Pred Sudom BiH su do sada u nekoliko suđenja izrečene mjere zaštite koje sprečavaju bilo koga da u narednih 15 godina iznese podatke o zaštićenim svjedocima,što je bio slučaj i sa ovom svjedokinjom. Pored novčane, zaprijećena je i zatvorska kazna za otkivanje identiteta zaštićene svjedokinje. Ali, nadležne institucije nisu reagovale kako u ovom, tako i u nekim drugim slučajevima.

Identitet ne otkrivaju samo mediji, nego i oni koji učestvuju u samom suđenju. Tako je predsjedavajući Sudskog vijeća na suđenju Bobanu Šimšiću,Dragomir Vukoje, prilikom izricanja presude otkrio identitet svih zaštićenih svjedoka. Njihova imena nisu otkrivena samo pri izricanju presude, nego su ostala otkrivena i u prijepisu presude koja je i danas dostupna putem webstranice Suda BiH.

Zaštita identiteta

Zakon predviđa da u toku samog sudskog postupka svjedok može tražiti potpuno isključenje javnosti dok daje iskaz, zaštitu ličnih podataka, davanje iskazaiza zastora i/ili putem videa uz tehniku ometanja glasa.

Ako se radi o svjedocima koji su dali iskaze uz mjere zaštite pred Tribunalom u Haagu te se pojavljuju ponovo na Sudu BiH, naredba Haškog tribunala donesena 6.oktobra 1998. godine nalaže da moraju dobiti iste mjere zaštite u procesima pred lokalnim sudovima, ili čak dodatne, ako ih traže.

Ova naredba već je primjenjivana na suđenjima optuženima koji su u Sarajevo dovedeni iz Haaga, kao što su Savo Todović i Mitar Rašević, Gojko Janković, tetakozvana Prijedorska četvorka –Željko Mejakić, Momčilo Gruban, Dušan Fuštar i Duško Knežević.

U praksi Suda BiH se dešavalo i da svjedoci koji nisu imali nikakvu zaštitu pred Haškim tribunalom traže zaštitu u BiH, uz opravdanje da se plaše zavlastitu sigurnost s obzirom da su se vratili u mjesto gdje je zločin počinjen.

Kada postoji opasnost za sigurnost, koja se vjerovatno neće umanjiti nakon davanja iskaza, sud može isključiti javnost sa ročišta, što je čest slučaj tokom svjedočenja žrtava seksualnog i fizičkog nasilja.

Prema izvještaju Ureda registrara, na Sudu BiH je u periodu od januara do septembra prošle godine bilo 65 zaštićenih svjedoka u postupcima pred Odjelomza ratne zločine.

Mjere koje je Sud propisivao kreću se od zaštite identiteta do udaljavanja javnosti iz sudnice, što je naišlo na nemale kritike kako nevladinog sektora, tako i organizacija koje rade monitoring suđenja.

Jedna od zakonskih mogućnosti, koja do sada nije korištena na Sudu BiH, jeste relokacija svjedoka. Haški tribunal je od 1993. godine za ovom mjerom posegnuo tek u 15 slučajeva.

Mjera relokacije podrazumijeva da zaštićeni svjedok može nakon suđenja biti prebačen u drugu zemlju, uz mogućnost promjene identiteta.

Kako saznajemo, sprovođenje ove mjere u BiH je za sada teško ostvarivo.

“Naša država treba potpisati ugovor sa drugim zemljama koje bi primile ovesvjedoke, a to se još nije desilo i taj mehanizam zaštite svjedoka za sada nijemoguć”, kazala je za Justice Report Jasna Džumhur, pravna savjetnica uUredu visokog komesara za ljudska prava.

Strah od policije

Još jedna mjera koja se odnosi na brigu o svjedocima jeste obaveza Odjela za podršku da kontaktira svjedoke i provjeri da li nakon pojavljivanja pred Sudom imaju problema koji mogu ugroziti njihovu sigurnost.

Naši sagovornici nam se žale da se, i pored postojanja ove mjere, nerijetko plaše za svoju bezbjednost nakon pojavljivanja pred sudom. Sabra Kolenović,svjedokinja iz Haaga, kaže da joj je pojavljivanje pred Tribunalom donijelo niz problema.

“Moje svjedočenje u Haagu je prenošeno uživo putem interneta, i kada sam se vratila u BiH, dobivala sam razne prijetnje u mjestu u kojem živim”, pričaSabra Kolenović, koja je bila svjedok Odbrane Nasera Orića.

“Nisam nikoga nazvala jer je i prije bilo takvih slučajeva, i žene koje bi  nazvale nisu ništa time postizale”, tvrdi Kolenović.

Kako saznajemo od Refika Hodžića, glasnogovornika Tribunala u Haagu, svjedoci imaju mogućnost tražiti pomoć od lokalne policije.

“Ukoliko neko prijeti svjedocima nakon njihovog pojavljivanja u Haagu, mi možemo kontaktirati lokalnu policiju u BiH, koja potom treba primijeniti mjerezaštite”, kaže Hodžić.

Ipak, saznajemo, svjedoci, naročito povratnici, nisu voljni ovu mogućnost niti razmatrati. Ovakav stav imaju, pored ostalih, i članice Udruženja“Majke Srebrenice” koje nam tvrde da u tamošnjoj policiji još uvijek rade osobekoje su, prema njihovim saznanjima, počinile ratne zločine.

Svoje nepovjerenje u lokalnu policiju naši sagovornici potkrepljuju činjenicom da se pred Odjelom za ratne zločine trenutno sudi šestorici policajaca koji su do samog hapšenja bili u uniformama, a dok traje procesprotiv njih, vode se kao suspendovani.

Takav je slučaj sa Željkom Lelekom, policajcem iz Višegrada, te četvoricom kojima se sudi za genocid – Milošem Stuparom, Branom Džinićem, AleksandromRadovanovićem i Miladinom Stevanovićem.

Povratak u prošlost

Svjedoci protiv optuženih za ratne zločine neophodnim smatraju i svaku vrstu psihološke i zdravstvene pomoći.

Neki od tih svjedoka, naročito oni koji su preživjeli teške traume, već godinama su pod stalnim liječničkim nadzorom, te redovno uzimaju terapiju.Ovakvo njihovo stanje znači da su podložni retraumatizaciji, te im je potrebna posebna pažnja.

Obaveza Odjela za zaštitu svjedoka jeste da pruži i ovaj vid podrške. Oni koji prate procese pred Sudom BiH mogli su primijetiti službenike Odjela koji i usudnici pružaju podršku svjedocima. Ipak, da li zbog neznanja da ovakva mogućnost postoji ili propusta onih koji su ih pozvali da svjedoče, ima svjedoka koji su bili sami u sudnici i to im je teško palo.

“Bila sam jaka pa sam mogla izdržati. Ali nije nimalo jednostavnovratiti se u prošlost”, kaže također zaštićena svjedokinja iz jednog od procesa pred Sudom BiH, tvrdeći da prije i poslije davanja iskaza uz nju nije bio niko osim fizičkog obezbjeđenja. Svjedokinja je dodala i to da se svaka briga o njojzavršila nakon davanja iskaza.

“Vodili su brigu o meni dok svjedočenje nije završeno. Kasnije me niko nije ni nazvao. A trebalo mi je vremena da se opet oporavim od onoga što mi se desilo ina što sam se podsjetila dok sam svjedočila”, ispričala je svjedokinja za Justice Report.

Nekoliko nevladinih udruženja iz BiH pruža, pored ostalog, i podršku svjedocima protiv optuženih za ratne zločine. Psiholozi organizacije “Medica”iz Zenice tvrde da je skoro svima koji svjedoče o ličnim tragedijama psihološka pomoć neophodna nakon pojavljivanja pred sudom.

“Svjedoci su obično u nedoumici da li da svjedoče zbog onih koje su izgubili,ili pak ne jer se plaše da time mogu dovesti u opasnost živote onih koji su imostali”, kaže Nurka Babović, psihologinja Udruženja “Medica”.

Prema izvještaju Odjela za podršku svjedocima, 90 posto svjedoka koji su dali iskaz pred Sudom BiH nije tražilo nikakvu psihološku pomoć poslije svjedočenja.

“Petnaest dana nakon svjedočenja, kontaktiramo svjedoke kako bismo se informirali o njihovom trenutnom psihofizičkom stanju, ali i mogućim posljedicama svjedočenja”, tvrdi Jasmina Pušina, službenica u Odjelu za podršku svjedocima.

“Čim izađemo iz Suda, oni zaborave na nas. Mene niko nikada nije zvao”, kaže jedan od svjedoka sa kojima smo razgovarali.

Samoopomoć

Udruženja koja u članstvu broje i svjedoke u sudskim procesima,nezadovoljna postojećim rješenjima, odlučila su da se sami organizuju. Tako je i u Udruženju “Izvor” iz Prijedora, koje traži da svaki svjedok ima pravo napratioca prilikom pojavljivanja na sudu, smatrajući da onima koji svjedoče tomože dati podršku.

Ovu ideju baziraju na iskustvu svojih članova koji su svjedočili u procesima uBiH, ali i Haagu.

Zaštićeni svjedok koji je dao iskaz na suđenju Željku Mejakiću, MomčiluGrubanu, Dušanu Fuštaru i Dušku Kneževiću, optuženima za zločine u prijedorskim logorima, kaže da je sam tražio da s njim u sud dođe supruga.

“Tražio sam da sa mnom dođe supruga kao pratilac, i Sud je udovoljio mom zahtjevu”, priča zaštićeni svjedok protiv Mejakića i ostalih.

Slično su praktikovale i članice Udruženja “Žene žrtve rata” sa sjedištem u Sarajevu. Predstavnice ovog udruženja insistirale su da budu prisutne na svim ročištima, pa čak i onim zatvorenim, kada su se kao svjedoci pojavljivale njihove članice.

Problemi u sistemu pružanja podrške svjedocima ne završavaju se nanjihovom fizičkom obezbjeđenju i psihološkoj podršci.

Odnos koji prema svjedocima u samoj sudnici imaju strane uključene uproces, ali i sudska vijeća, također može uticati na sam iskaz i eventualnu retraumatizaciju.

Na suđenju Željku Leleku među prvim svjedocima bila je žena koja tvrdi da ju je optuženi 1992. godine, u njenoj kući, seksualno zlostavljao.Svjedokinja, iz tradicionalne bosanske muslimanske porodice, se u sudnici pojavila glave pokrivene maramom.

Revnosna sudska pomoćnica, pomažući svjedokinji da stavi slušalice na uši kako bi pratila prijevod pitanja jednog od međunarodnih sudija, potpuno joj je skinula maramu s glave. Žena se nije usprotivila, ali se njena zbunjenost vidno pojačala u tom trenutku dok je sjedila “ogoljena” pred sudnicom punom njoj nepoznatih ljudi.

“OSCE BiH je primijetio da onima koji su uključeni u procese predsudovima – suci, tužioci, policija, svjedoci, žrtve, javnost i mediji, kao irelevantni vladini službenici – često nedostaje razumijevanje onoga što je svrha pružanja zaštite i podrške svjedocima”, kaže za Justice Report James Rodehaver, šef Odjela za ljudska prava.

“Vrlo je teško svjedočiti kada su u vas uperene sve oči u sudnici, kao da ste vi zločinac. Podrška je vrlo važna, a tome se ne pridaje toliki značaj u odnosuna to šta smo mi proživjele”, kaže za JusticeReport jedna od žrtava silovanja, koja je također svjedokinja.

Konstatujući slične probleme kao i Justice Report, analitičari organizacije Human Rights Watch koji su pratili rad Suda BiH i Odjela za podršku svjedocima, tvrde da je jedan od razloga za brojne probleme nepostojanje sredstava dostatnih da ova zaštita bude odgovarajuća.

Zato HRW upozorava da bi vlasti u BiH morale razmotriti sredstva namijenjena zarad ovog odjela, odnosno za pružanje psihofizičke podrške svjedocima.

Isto konstatuje i OSCE, u kojem tvrde da je problem neadekvatne podrškesvjedocima posebno primjetan pred sudovima na lokalnom nivou.

OSCE daje primjer centara za socijalnu zaštitu koji bi trebali, popostojećim entitetskim zakonima, pružati pomoć posebno ranjivim svjedocima, međutimoni to ne rade zbog nedovoljnih sredstava, neadekvatno obučenog osoblja, nedostatka kadra koji bi mogao pružati psihološku pomoć, tako neophodnu žrtvamateških ratnih trauma.

“Potreba za većim sredstvima je jasno evidentna kada se govori o podršcii zaštiti svjedoka i žrtava van sudnice. Kada je riječ o zaštiti svjedokaunutar sudnice, postojeća sredstva, čini se, nisu najbolje iskorištena, posebnona lokalnim sudovima”, kaže šef Odjela za ljudska prava.

Mirna Buljugić je novinarka BIRN – Justice Report u Sarajevu. [email protected].
Justice Report je BIRN internet publikacija.