Članak

Samardžija: Nepouzdani svjedoci Tužilaštva

16. Marta 2006.00:00
Intervencije sve tri strane na suđenju Marku Samardžiji nisu pomogle da četiri svjedoka tužilaštva usklade svoje izjave sa predhodno datim iskazima. Nijedan od svjedoka nije pružio dokaze koji mogu pomoći Tužilaštvu.

This post is also available in: English (English)

Čak četiri svjedoka Tužilaštva BiH u slučaju Marka Samardžije, u četvrtak su pred Sudskim vijećem promijenila predhodno date iskaze.

Sutkinja Zorica Gogala, tužiteljica Vesna Ilić, pa čak i branilac Zlatko Knežević u nekoliko su navrata upozoravali svjedoke na datu zakletvu, te da je lažno svjedočenje zakonom kažnjivo. No upozorenja nisu imala željeni uticaj, te su neki svjedoci rekli kako se više ne sjećaju događaja ili predhodne izjave.

Optužnica tereti Marka Samardžiju da je 10. jula 1992. godine u selu Biljani, općina Ključ, «u okviru širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo na području te općine a kao komandira III čete Saničkog bataljona u sastavu 17. lake pješadijske brigade, naredio da bošnjačko stanovništvo iz zaseoka Brkići napusti kuće, a potom je razdvojio muškarce od žena i djece”.

Kako optužnica dalje navodi, ženama je naredio da se kreću prema Osnovnoj školi u selu Biljane, a muškarce starije od 18 i mlađe od 60 godina je u koloni sproveo prema školi gdje su prvo zatvoreni u učionice i obližnji Dom kulture, a zatim u grupama od pet do 10 ubijani. Preostali muškarci su, kako se navodi u optužnici, «najprije batinani a zatim smješteni u autobuse kojima je preostalo civilno stanovništvo odvedeno na lokalitet “Lanište” i likvidirano”.

Mile Pešević je u augustu prošle godine Tužilaštvu izjavio da je vidio Samardžiji na mjestu odakle su ljudi odvođeni na streljanje, te kako postrojava vojsku koja je kasnije vršila streljanje ispred Škole.

«Možda sam se tada pogrešno izjasnio» rekao je Pešević pred Sudskim vijećem u četvrtak. «Bilo je tu i drugih komandira…Sada se ne ni mogu sjetiti da li sam ga vidio».

Iako upozoren da mijenja predhodno dati iskaz, Pešević je nastavio: «Vidio sam ga, al se ne mogu sjetiti gdje».

Na pitanje predsjedavajućeg vijeća zašto je promijenio izjavu, Pešević je odgovorio da je prethodno samo prepričao ono što su njemu rekli ljudi u Biljanima.

Slična situacija ponovila se i sa svjedočenjem Dragana Vukića koji je u prvoj izjavi rekao da je vidio Samaržiju na mjestu zločina, da bi pred Sudom to negirao. «Ja sam rekao to u svojoj izjavi, ali mislim da nije bio tamo!».

Još konfuznije bilo je svjedočenje Dušana Samardžije, daljeg rođaka optuženog, koji je nakon što je otkrio da nije svjedok odbrane kako je mislio, već tužilaštva, a prije čitanja zakletve rekao: «Da sam ovo znao nikad ne bih došao na suđenje!»

Dan kasnije, u nastavku suđenja, tužilaštvo je izvelo četiri svjedokinje događaja iz sela Biljani. One su potvrdile navode optužnice o dolasku «vojnika sa puškama» 10. jula 1992. godine, te o odvođenju muškaraca i streljanju u blizini škole.

Prema tvrdnji Mulahmetović Hasibe, «vojnici su bili u maslinastim vojnim kabanicama, jer je padala kiša, a preko glave su imali čarape i nosili su puške».

Mulahemotović je rekla i da se muškarci koji su odvedeni u Osnovnu školu nisu vratili. «Moj brat je zaklan. Pronađen je 1996. u grobnici Lanište, nedaleko od sela Biljani. A za djevera i njegovog unuka još ništa ne znam.»

Zuhra Avdić, u čijoj porodici je ubijeno 11 muških članova, bila je u grupi žena koje su prisilno odvedene kod Škole.

«Prilazili su nam vojnici i govorili da podignemo tri prsta, da se krstimo, a za to vrijeme u dvorištu Škole su zapalili crveni fes i zastavu koju su skinuli sa džamije. Psovali su nam majku. Ispred jedne kuće, nedaleko od škole ugledala sam Marka Samardžiju» sjeća se Zuhra Avdić.

Zatočeni muškarci ubijeni su u blizini Škole, a njihova tijela, prema navodima svjedokinja, odvožena su kamionima, transporterima i bagerima.

«Navečer kada su išli da pokupe tijela u okolici Osnovne škole vidjela sam Marka Samardžiju na transporteru s puškom u ruci» rekla je svjedokinja Šefika Domazet.

Vijeću je ispričala i kako su jutro poslije žene iz sela otišle do Škole jer im je rečeno da pokupe robu koja je ostala od muškaraca.

«Nisam ništa našla od svog muža. Tek 1996. godine sam pronašla njegovo tijelo u masovnoj grobnici Lanište».

Suđenje Marku Samardžiji se nastavlja 3. aprila.

This post is also available in: English (English)