Procesuiranje žena povratnica iz ISIL-a osjetljivo pitanje za BiH

Kćerka Senije Muhamedagić iz Cazina uspjela je prije dvije godine da pobjegne s prostora koji je kontrolisala takozvana Islamska država, ali još uvijek iz neuslovnog sirijskog kampa pod kontrolom kurdskih i američkih snaga nije stigla do Bosne i Hercegovine.

Ona je, s još dvije bosanskohercegovačke državljanke, prije više od šest mjeseci poslala pismo domaćim vlastima da želi da se s djecom vrati u BiH, da se kaje zvog svoje odluke i odlaska u terorističku organizaciju, te da je spremna na suđenje, ali vlasti još uvijek nisu pronašle način da nju i desetine drugih žena i djece vrate u državu.

“Mislili smo da će se to brže razvijati što se tiče i našeg Ministarstva sigurnosti i svega toga, ali evo, do dan-danas ništa nije”, kaže za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) Senija Muhamedagić i naglašava da je njena kćerka svjesna svojih loših odluka.

“Naravno da je trebala jedna velika hrabrost da ti nešto napišeš, da se ti kaješ i da tražiš pomoć”, kaže Muhamedagić.

Šest mjeseci nakon što su američke vlasti proglasile pad takozvane Islamske države, više od stotinu muškaraca, žena i djece porijeklom iz BiH nalazi se u neuslovnim kampovima u Siriji. U ovom slučaju, vlasti se suočavaju s nekoliko velikih izazova: na koji način identifikovati djecu naših građana koja su rođena u Siriji, kako se brinuti o povratnicima kada se vrate u BiH i – jedno od najosjetljivijih pitanja – da li će doći do procesuiranja žena povratnica.

Humanitarne organizacije mjesecima upozoravaju države da ubrzaju procese povratka svojih građana, bivših stanovnika takozvane Islamske države, jedne od najbrutalnijih terorističkih organizacija, jer uslovi u kampovima postaju sve teži, posebno za djecu. U kampu Al-Hol trenutno se nalazi više od 70.000 ljudi, među kojima je više od 90 posto žena i djece. Ujedinjene nacije (UN) su nedavno objavile da je od početka godine u kampu Al-Hol oko 390 djece umrlo od bolesti koje su izlječive. Kćerka Senije Muhamedagić sa četvero djece nalazi se u kampu Al-Roj, gdje su uslovi nešto bolji, ali i dalje jako teški.

Vlasti u Bosni i Hercegovini još uvijek nisu zvanično objavile kada očekuju povratak “žena i djece Kalifata”. Ministarstvo sigurnosti, koje upravlja procesom, odbilo je više molbi BIRN-a BiH za razgovor.

 

Uprkos izazovima i nepoznanicama, novinarima Balkanske istraživačke mreže je u više neslužbenih razgovora rečeno da se povratak žena i djece očekivao tokom ljeta ove godine. Iz institucija na lokalnom nivou potvrđuju da se uskoro očekuje dolazak bivših stanovnika takozvane Islamske države te da se vrše užurbane pripreme za to. Među njima je, prema procjenama stručnjaka, oko 30 žena, 70 djece i desetak muškaraca.

Sigurnosne agencije, kako saznaje BIRN BiH, posjeduju informacije o tome da su neke od žena koje se trenutno nalaze u Siriji učestvovale u borbama, a neke bile pripadnice takozvane Šerijatske policije, koja je odgovorna za brojne zločine nad civilima. U BiH za sada nije podignuta niti jedna optužnica, niti raspisana potjernica za ženama, ali pravnici pojašnjavaju da je moguće da će neke žene biti procesuirane, ne samo za terorizam nego i za ugrožavanje sigurnosti djece koju su odvele na ratišta.

(Ne)procesuiranje žena povratnica
Profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu i stručnjak za pitanja ekstremizma i terorizma Vlado Azinović objašnjava da je izvjesno da će muškarci koji se vrate biti uhapšeni i da će im biti suđeno. On kaže da – iako su mu poznata najmanje dva slučaja “žena koje su za sebe tvrdile na tim društvenim mrežama da su aktivno učestovale u borbama”, od kojih je jedna “čak objavljivala svoje fotografije kako strijelja jednu od svojih drugarica koja je bila u toj policijskoj formaciji u kojoj je i ona bila” – veliko je pitanje da li će sud u BiH takve dokaze uzeti u razmatranje i da “nema jedinstvenog odgovora za sve žene”.

Evropske zemlje, poput Velike Britanije i Njemačke, već su procesuirale žene za ugrožavanje sigurnosti djeteta. U ranijoj odluci britanskog suda donesenoj prije pada takozvane Islamske države, kojom je majci oduzeto dijete, navodi se da je svjesno zanemarila opasnost po svoje dijete odvodeći ga u ratnu zonu. U Britaniji je bilo nekoliko takvih slučajeva, dok ova država danas odbija da prihvati svoje državljanke koje se nalaze u sirijskim kampovima te čak razmatra mogućnost da im oduzme državljanstva.

Druge države, poput Kazahstana, ne sude ženama za ugrožavanje djece i za njih provode posebne programe resocijalizacije u ustanovama koje su posebno pripremili za to.

Vlasti Kosova, gdje se vratilo više od 100 ljudi, pojedinačno su ispitivale slučajeve svih žena i njihovu ulogu u takozvanoj Islamskoj državi.

U BiH stručnjaci imaju različite stavove o opravdanosti i posljedicama procesuiranja žena.

Mirsad Crnovšanin, bivši uposlenik Tužilaštva BiH koji je radio na predmetima terorizma a danas advokat, objašnjava da BiH nema na državnom nivou zakon koji bi se direktno primjenjivao prema ženama zbog mogućeg ugrožavanja djece, ali da “postoje određene lex specialis odredbe na nivou Federacije gdje bi se mogle pronaći određene odredbe koje bi mogle biti podvrgnute i korištene prilikom procesuiranja i takvih žena koje su ugrožavale sigurnost svoje djece”.

Iz Misije OSCE-a u BiH, koja nadgleda provedbu Strategije za borbu protiv terorizma, za BIRN BiH kažu da “postoji mogućnost da će neke od žena povratnica morati krivično odgovarati, dok će ostale biti tretirane izvan krivičnopravnog sistema, što će zahtijevati pristup prilagođen svakom konkretnom slučaju”.

“Moguće je da su neke žene i djevojčice bile žrtve seksualnog nasilja, što može voditi dodatnoj stigmatizaciji unutar njihovih zajednica. Takva situacija zahtijevat će veoma konkretnu psihosocijalnu podršku, kao i podršku sistema zdravstva. Programi koji se bave potrebama žena i djevojčica trebali bi biti prilagođeni njima i obuhvatiti rad na pitanjima poput rodno zasnovanog nasilja i roditeljstva, te aktivnosti usmjerene na osnaživanje i ostvarenje međusobne saradnje i umrežavanja”, navodi se u pisanom odgovoru OSCE-a u BiH.

Državni sudija Branko Perić kaže kako ne vidi korist u krivičnoj sankciji za žene koje nisu učestvovale u borbama.

“One su ipak žene, u međuvremenu su postale majke, od njih se očekuje da djecu vaspitavaju na način da ne budu fanatizovana, da budu porodice koje su deradikalizovane. Nisam siguran da se to može postići procesuiranjem. Tako da, čini mi se, od tih bi namjera trebalo odustati. S njima treba raditi na drugačiji način”, kaže Perić.

Ministar rada, socijalne politike, raseljenih lica i izbjeglica Kantona Sarajevo Malik Garibija smatra da bi se na bivše “žene Kalifata”, kako je također nazivana takozvana Islamska država, trebalo gledati isključivo kao na žrtve.

“To nisu ljudi koji su učestvovali u borbama, nisu ljudi koji su bili na linijama, ovo su žene i djeca koji su vrlo često bili i žrtve različitih vidova nasilja. A i sama činjenica da su svjedočili različitim stvarima ostavila je na njih značajne traume, što nam, dakle, pokazuje da se radi o žrtvama i da smo mi sada jednostavno kao društvo pred izborom – da li ćemo ih zanemariti i dozvoliti da krenu u delinkvenciju, u različite vidove reakcija na ono što su preživjeli, ili ćemo se svi potruditi da im pomognemo da što prije ustanove, vrate svoj normalni život, odnosno život u normalan kolosijek, i da što prije postanu produktivni građani”, kaže Garibija.

On za BIRN BiH kaže da je nedavno održan sastanak centara za socijalni rad sa državnim institucijama, na kojem se govorilo o radu sa ženama i djecom za koji je predviđen poseban tim koji će proći posebnu obuku.

“Mi ćemo ići sa socijalnim programom resocijalizacije, rehabilitacije, detraumatizacije ovih ljudi, kako bismo im pomogli da se što bolje integrišu u lokalnu zajednicu. Mi ćemo porodice i djecu koja dolaze pokušati smjestiti u njihove domove, ukoliko imaju domove. Ukoliko ne, onda u srodničke porodice”, kaže Garibija.

On i sagovornici BIRN-a BiH iz nekih od lokalnih centara za socijalni rad kažu kako socijalni radnici imaju veliku motivaciju i želju da rade sa ženama i djecom povratnicima, ali da centrima nedostaju kapaciteti.

Dovoljno želje, nedovoljno novca i kapaciteta
Iz OSCE-a za BIRN BiH kažu da ovo pitanje predstavlja značajan izazov za sve zemlje i da “zbog niza faktora, uključujući tu fragmentiran sistem javne uprave, te nedostatak sredstava, ni BiH nije izuzetak, i nedovoljno je pripremljena za efikasnu rehabilitaciju i reintegraciju tih osoba”.

“Iako je BiH prednjačila u odnosu na druge države u pogledu odgovora krivičnopravnog sistema na strane terorističke borce, u drugim oblastima situacija nije takva”, navode u pisanom odgovoru iz OSCE-a.

Programi rehabilitacije i reintegracije, posebno programi te vrste namijenjeni djeci, trebali bi imati sveobuhvatan karakter, kažu iz OSCE-a.

“Uz to, zajednicu u kojoj će doći do povratka potrebno je pripremiti za povratak porodica i djece, kako bi se umanjio rizik ponovne viktimizacije, koja može nastati kao rezultat stigmatizacije unutar zajednice, pogrešnih predodžbi i predrasuda. Prilikom realizacije takvih programa, treba stvoriti osjećaj sigurnosti, dovesti svakodnevni život djeteta u normalan tok, izložiti dijete kulturološkim različitostima i dosljedno podsticati kontakte sa osobama izvan porodice”, navodi se u odgovoru OSCE-a.

Bivši načelnik Odjeljenja za borbu protiv terorizma Federalne uprave policije (FUP) Anes Čengić kaže kako bosanskohercegovački političari trebaju spasiti najvrednije u cijeloj priči – živote djece.

“Broj koji treba da se vrati jeste beznačajan u odnosu na Bosnu i Hercegovinu i mislim da tu djecu prije svega treba vratiti i spasiti te živote od situacije tamo, jer svaki dan ili mjesec proveden u kampu, mogu postati samo radikalniji, mogu doživjeti razne druge poremećaje koji uopšte nisu poželjni za tu djecu”, kaže Čengić.

Senija Muhamedagić smatra kako “svi u životu griješe” i da će njena kćerka dokazati da se kaje zbog svojih odluka.

“Već se one kaju. One su pisale pismo da se kaju, i sve to, ali njihovim dolaskom one će sve to da dokažu. Ja ću biti najsretnija kad ih dočekam, kad zagrlim svoju kćerku, zagrlim svoju unučad, ja nemam straha ni od koga. A znam da neće biti ni od moje okoline, moje porodice, užeg kruga familije, i to postepeno će da dođe sve na svoje”, kaže Muhamedagić.