Samira Zukić je navela da je od 25. maja do 19. juna 1992. godine u naselju Gračanica (općina Rogatica) počelo granatiranje i civili nisu smjeli napuštati kuće.
Navela je da je 19. juna kroz prozor vidjela transportere u ulici. Tada je sa ocem, majkom, sestrom i roditeljima od majke pobjegla u drugu kuću, da bi, kako je rekla, nakon sat čula kako neko govori da je kuća opkoljena i da moraju izaći.
“Bili su rekli da muškarci izlaze, njih četvorica muškaraca, onda smo mi počele izlaziti. Otac i još jedan su ležali leđima okrenuti, a iznad njih vojnici stoje sa puškama. Rekli su da se žene sklone u kuću i kad završi pucnjava, da se predamo”, ispričala je ona.
Kako je posvjedočila, kada je sa ostalim ženama krenula prema školi vidjela je kako njen otac i djed leže mrtvi. Dodala je da je otac pogođen u prsa, a djed u glavu.
Vojnici su im, prema njenim riječima, rekli da idu u Crkveni dom, gdje su bili smješteni u garaži. Tu su svaku noć dolazili vojnici i odvodili žene. Peti dan su žene razmjenjene za pet leševa.
“Moja majka o tim događajima zna puno više. Žene su spominjale da je neko rekao: ‘Zar ćeš nas pobiti, brate Bobane?’, i on je opsovao i pucao”, rekla je Zukić i pojasnila da to nije vidjela, ali da su žene tako govorile dok su bile u Crkvenom domu.
Božidar Perišić i Vinko Zoranović su optuženi za zločine počinjene na području Rogatice. Prema optužnici, Perišić je bio pripadnik Prve podrinjske lake pješadijske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), a Zoranović pripadnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Rogatica.
Perišić je optužen da je 19. juna 1992. godine civile bošnjačke nacionalnosti istjerivao iz domova, nakon čega je pojedine od njih fizički i psihički maltretirao i hapsio. Zoranović je optužen da je silovao dvije žene bošnjačke nacionalnosti u prostorijama Crkvenog doma i Srednjoškolskog centra.
Svjedokinja Safija Krašić je do 2. maja 1992. živjela u Goraždu kada je sa dvije kćerke krenula u Sarajevo. Tada su zaustavljeni u Rogatici jer je bila barikada i otišla je u kuću Murisa Karagića, gdje je došao i njen muž.
Jednog jutra u junu 1992. je počelo granatiranje i njihova kuća je bila opkoljena. Ona je izvela bebu od osam mjeseci, a njen muž stariju kćerku i tada su ih vojnici razdvojili.
“Jedna je rekla: ‘Bobane, komšija, nemoj, to mi je brat’ (…) Oni su pucali, dekica od bebe je bila sva iscjepana od gelera. Nisam ni znala da obje kćerke imaju gelere. Krenuli smo do škole i rekli su nam da idemo u Crkveni dom. Izvodili su jednu djevojku, kad se vratila, slom živaca je dobila. Jednu majku i kćerku od deset godina su izvodili”, prisjetila se ona.
Govoreći o sudbini muža, svjedokinja je rekla da je od jedne žene čula da je strijeljan ispred kuće.
Suđenje se nastavlja 9. novembra.
