Članak

Nice: Suđenja za ratne zločine mogu doprinijeti pomirenju

16. Septembra 2008.00:00
Sir Geoffrey Nice, glavni tužitelj u slučaju Slobodana Miloševića, hvali novi bosanski sud za ratne zločine, poredi slučaj Milošević sa slučajem Karadžić, dok ga optužnica protiv Florence Hartmann zbunjuje.

This post is also available in: English

P: Nedavno ste posjetili Sarajevo i Ured državnog tužitelja. Kakav je značaj suđenja za ratne zločine koja se trenutno vode u ovom regionu?

O: Ogroman. Nikada nije postojala namjera da MKSJ (Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju) procesuira baš svakog prestupnika. Od samoga je početka predviđeno da se pred lokalnim sudovima u regionu odvijaju suđenja za ratne zločine. Samo kada se takva suđenja budu vodila u BiH, Srbiji i Hrvatskoj, smatrat će se da postoji vladavina prava i da su postignuti najbolji rezultati tih sudskih procesa, među koje spada i pomirenje.

David Schwendiman (glavni tužitelj za ratne zločine pri Uredu državnog tužitelja) pojasnio mi je svoju politiku za podizanje optužnica. Ta se politika čini potpuno razumnom, uz pristup koji je možda i sveobuhvatniji od onoga u Haagu. Bila bi šteta ukoliko su, kao što sam čitao, neke grupe razočarane. Možda su oni imali nerealna očekivanja u vezi sa sposobnošću MKSJ-a da procesuira više ljudi, s obzirom da se znalo kako će njegovo finansiranje uvijek biti ograničeno. Samo se nadam da će lokalni sudovi istrajati u svom radu što je duže moguće.

P: U usporedbi sa Tužilaštvom u Haagu, šta rad lokalnih tužilaštava čini težim ili lakšim?

O: Lokalni bi tužitelji vjerovatno mogli dati bolji odgovor na ovo pitanje. Ipak, ono što njihov rad čini težim jeste da pristup svim materijalima MKSJ-a nije uvijek zagarantiran. Obezbjeđivanje tog materijala u nekoj upotrebljivoj formi možda je bilo podložno nekim nekorisnim ograničenjima nametnutim od MKSJ-a; njihova moć da natjeraju druge države na suradnju jeste možda manja nego moć koju ima MKSJ; “velike zvjerke” možda nisu toliko voljne svjedočiti pred lokalnim sudovima kao pred Haškim tribunalom.

Ono što ga čini lakšim jeste: pristup domaćim svjedocima, kojima je vjerovatno davanje izjava u Sarajevu manje zastrašujuće od putovanja u Haag; izravan pristup lokalnoj kulturi i historiji preko ljudi s kojima tužitelji mogu razgovarati kada je to potrebno. U Haagu je sve mnogo udaljenije. Kada sam bio tužitelj u Miloševićevom slučaju, jedna od najkorisnijih aktivnosti bilo je putovanje u region, provoditi vrijeme sa ljudima koji su, na moj zahtjev, mogli smjestiti događaje u neki historijski i kulturni kontekst. Postoji neka nezgodna drskost kada kao osoblje u sudovima imenujete strance što ne govore jezik osoba kojima sude niti poznaju njihovu kulturu, a to je primjenjivo na skoro sve pravnike MKSJ-a.

P: Da li je Haško tužilaštvo spremno za suđenje Radovanu Karadžiću?

O:
Ja to ne mogu znati. Međutim, zahtjev Tužilaštva da dobije još jedan mjesec kako bi razmotrilo izmjenu optužnice mogao bi sugerirati da im treba još vremena!

P: Koliko je jaka ova optužnica?

O: Postoje snimci Karadžićevih govora na zasjedanjima skupštine i na drugim mjestima za koje se čini da veoma jasno pokazuju njegove namjere. Mi nismo baš nužno imali takve dokaze i protiv Miloševića.

P: Da ste još uvijek u Tužilaštvu, šta biste promijenili u optužnici?

O: Trebao bih znati sve važeće okolnosti i poznavati dokaze kako bih dao pravi odgovor. Međutim, kao što sam već negdje rekao, čini se da je od vitalnog interesa pozabaviti se vezama ka Beogradu i od njega. Na taj način, moglo bi se ispitati moguće učešće zapadnih sila u ohrabrivanju preuzimanja Srebrenice posredstvom Miloševića. To bi se zaista trebalo i dogoditi na ovom suđenju, s obzirom da bi ovo mogla biti i posljednja prilika da se tema pokrene pred jednim sudom.

P: Može li Haško tužilaštvo zahtijevati pokretanje istrage protiv osoba koje su Karadžiću pomagale u skrivanju tokom proteklih godina?

O: Nisam siguran da bi to bilo zaista relevantno za ovo suđenje. Moglo bi postati važno u kontekstu pitanja koja bi Karadžić mogao pokrenuti u vezi s njegovim navodnim dogovorom sa (Richardom) Holbrookeom, kao i u kontekstu pitanja da li bilo kakav sličan dogovor, ako bi bio dokazan, treba imati ikakvog utjecaja na suđenje. Ako bi to pitanje postalo relevantno, mogla bi se razmotriti uloga međunarodnih zvaničnika. A pitanje da li bi ih njihove aktivnosti ikada mogle dovesti pred sud, zbog nepoštivanja suda skrivanjem bjegunca, i dalje bi bilo samo teoretsko. Nema načina da Haški sud krivično goni te zvaničnike.

P: Govori se kako bismo tokom ovog suđenja mogli očekivati da čujemo mnogo toga o nekim međunarodnim zvaničnicima. Šta Vi očekujete?

O: Iznenađen sam činjenicom da Milošević nije u više navrata pokretao ova pitanja. Pitao sam se, s obzirom da je to bio njegov običaj, da li se on fokusirao na ono što je znao da je važno, jer je osjećao da u tome ima nešto što bi njemu moglo pomoći, pri tome izbjegavajući direktne teme… onda kada je znao da time neće ništa dobiti! Karadžić će možda biti manje lukav i pokušat će spomenuti međunarodnu zajednicu koliko god to bude mogao u raznim okolnostima.

P: Postoji li rizik od političkih pritisaka tokom suđenja Karadžiću?

O: Uvijek postoji takav rizik na suđenjima pred sudovima poput MKSJ-a. Pitanje je da li će takav pritisak biti uspješan, a zavisi na koga se i kako vrši.

P: Da li očekujete da bi se Ratko Mladić mogao ubrzo naći u Haagu?

O: Nemam puno više saznanja o tome nego bilo koji drugi čovjek koji se informira putem novina. Svi mi mislimo da su sada veći izgledi za to. Ali, da li će on zaista dozvoliti sebi da bude živ predat Tribunalu?

P: U kojoj mjeri mogu ranija suđenja biti korisna u slučaju Karadžić?

O: Prema pravilima, dokazi pa čak i presude iz drugih slučajeva mogu imati dokaznu vrijednost u trenutnom slučaju. Da li će se to i primijeniti, zavisi od uspjeha ili pak neuspjeha argumenata koje izlože obje strane. Ne očekujem da će Karadžić biti odveć suglasan sa uvrštavanjem prethodnih suđenja u dokaze, a to će pitanje gotovo sigurno biti sporno.

P: Da li je moguće uspoređivati optužnice i suđenja protiv Miloševića i Karadžića?

O: Ovo je prekompleksno pitanje, ali reći ću samo da je slučaj Milošević uključivao navodnu angažiranost visoko rangiranog političara u činjenju ratnih zločina u tri rata tokom osam godina, dok se Karadžićevo suđenje tiče samo jednog rata i perioda od neke tri godine. Nadalje, Karadžićeva navodna umiješanost je bila na malo nižem nivou, što bi ga moglo učiniti podložnim direktnijim dokazima nego u slučaju Milošević. Iz ovih razloga, mogli bismo se nadati da će se optužnica protiv Karadžića smatrati manje kompliciranom od one protiv Miloševića.

P: Koliko je važna uloga MKSJ-a za zemlje bivše Jugoslavije?

O: Ovo nije pitanje na koje bi trebao odgovarati stranac. MKSJ i Ujedinjeni narodi su postavili okvirne ciljeve za rad MKSJ-a, koji su daleko obimniji od ciljeva bilo kog normalnog državnog pravosudnog sistema. Bojim se da neće biti postignuti najveći od svih zahtjeva MKSJ-a, a to su pomirenje, ukidanje nekažnjivosti nekih osoba itd. Međutim, MKSJ je uveo neke aspekte vladavine prava u ovu regiju, a to bi moglo općenito promovirati vladavinu prava.

P: Može li ovo suđenje vratiti stari sjaj Tribunalu, za koji neki smatraju da je izgubljen?

O: Nadam se da može. Sudac (Iain) Bonomy se smatra veoma dobrim sucem, moguće i najboljim u Tribunalu, a poznat je po svojoj odlučnosti da maksimalno iskoristi raspoloživo vrijeme. Na Uredu tužitelja je da predstavi svoje argumente na realističan, otvoren i efikasan način, te da ne osjeća potrebu da bilo šta zataškava.

P: Jeste li pročitali knjigu bivše glavne tužiteljice Tribunala u Haagu Carle Del Ponte?

O: Nisam! Pročitao sam sažetak nekih navoda koji su u vezi s nekim odjelima Tribunala, ali nisam osjetio potrebu da provedem vrijeme čitajući cijelu knjigu.

P: Optužnica je sada podignuta protiv Florence Hartmann, bivše glasnogovornice Carle Del Ponte. Mogu li isto uraditi i Vama s obzirom na Vaše izjave u javnosti?

O: Smatram vrlo čudnom odluku Tribunala da procesuira Hartmann, bez obzira koliko dokaza imali. To će ponovo usmjeriti pažnju javnosti na dokumente Vrhovnog odbrambenog vijeća, koje je Tribunal štitio od pogleda javnosti, kao i na proces donošenja odluka, kojim je prvobitno uvedena i održavana takva zaštita od javnosti, a to je proces koji bi mogao biti neugodan za Tribunal. Hartmann bi mogla dobiti publicitet koji traži, te postati neka vrsta mučenika koji se bori za slobodu govora, ma kako to neprimjereno bilo.

Slučaj Milošević je završen i teško je uočiti kakvu je štetu Hartmann uzrokovala onim što je objavila, a još je teže shvatiti zašto je Tribunal čekao toliko dugo nakon objavljivanja njene knjige prije negoli je reagirao. Mnogi mogu smatrati da bi se novac za procesuiranje Florence Hartmann mogao upotrijebiti na mnogo bolji način. Također je čudno što je Tribunal reagirao protiv Hartmann, istodobno dajući slobodu gospođi Del Ponte da obradi iste ili slične teme. Ali ne, ja ne mislim da bi Tribunal mogao isto to uraditi protiv mene.

Nidzara Ahmetasevic is BIRN– Justice Report editor. [email protected]. Justice Report is BIRN online weekly publication.

Nidžara Ahmetašević


This post is also available in: English