Tuzlanska Kapija: Roditelji traže pravdu i 23 godine nakon masakra

Arif Ahmetašević, otac jedne od maloljetnih žrtava masakra na Kapiji, bio je na ratištu kada je čuo za vijest o velikom broju ubijenih na trgu u Tuzli 25. maja 1995. godine, na Dan mladosti.

“Pretpostavi roditelj, ne znam da li je to neki instinkt… Čuo sam da je u Tuzli bio masakr. Pomislio sam: ‘Ne daj Bože, ona je često izlazila napolje.’ Kasnije će, negdje oko deset sati, mene dovući s ratišta. Ja sam došao na Gradinu i vidio kad su Edinu iznosili iz bolnice”, kazao je Ahmetašević.

Najteži trenutak nakon masakra, za Edininog oca bila je, kako je ispričao, sama dženaza.

“Kad smo je spustili dolje u mezar, prije nego što ću početi kopanje, onda sam pomislio: ‘Bože dragi, ovdje može doći do zabune, i da meni nije dodat tabut nekog drugog.’ Onda sam ja u mezaru Edinu otkrio, pomilovao, konstatovao sam da je ona. To mi je bio najteži trenutak… Taj čin da je u mezaru pomilujem”, rekao je Ahmetašević.

Roditelji ubijenih, kao i preživjeli s Kapije, tvrde da žele pravdu. Satisfakcija bi im bila, kako su kazali, da Novak Đukić, koji je pravosnažno osuđen za izdavanje naredbe za masakr, bude iza rešetaka.

Đukić je pred Sudom BiH proglašen krivim da je, kao komandant Taktičke grupe “Ozren” Vojske Republike Srpske (VRS), 25. maja 1995. naredio artiljerijskom vodu da iz topova granatira grad Tuzlu, usljed čega je došlo do masakra na Kapiji.

U februaru 2014. on je pušten iz zatvora nakon što je Ustavni sud BiH – zbog pogrešne primjene zakona – ukinuo presudu kojom je bio osuđen na 25 godina zatvora. Sud BiH je u junu 2014. Đukiću smanjio kaznu na 20 godina, a njegov branilac je nekoliko dana kasnije obavijestio Sud BiH da je osuđeni na liječenju u Srbiji.

Bosanskohercegovačke vlasti su više puta tražile od Srbije da preuzme izvršenje presude Đukiću i da ga natjera da odsluži ostatak kazne, ali sud u Beogradu do danas nije odlučio po ovom zahtjevu.

Ogorčeni roditelji ubijene djece, ni gotovo dvije i po decenije od masakra, ne mire se sa činjenicom da je za zločin ovakvih razmjera odgovorna samo jedna osoba.

“Površno je bilo sve to u slučaju Đukića pred sudom. Sama pomisao da je on pušten na slobodu nakon presude, meni liči na neku trgovinu”, kazao je Izet Slijepčević, otac ubijenog Asima.

Vještak osporio teze Odbrane
Đukićev advokat Duško Tomić smatra da je njegov klijent nepravedno osuđena osoba. Teza njegove odbrane je sve vrijeme tokom postupka pred Sudom BiH bila da je u Tuzli na dan masakra postavljen eksploziv.

“Mi znamo ko je počinio zločin, ko je napravio eksplozivne naprave, ko je aktivirao i odnio ih u Tuzlu”, rekao je Tomić.

Nalazi vještaka ipak govore drugačije.

Analizirajući događaj na Kapiji, vještak vojne struke Berko Zečević je utvrdio da je 25. maja 1995. godine sa Ozrena ispaljen artiljerijski projektil koji po svojoj osnovnoj namjeni ima djelovanje protiv ljudi.

“Ne samo po mojim procjenama – brojne analize su pokazale da je ispaljen projektil sa 27,5 kilometara, sa planine Ozren. Na osnovu karte koju su pronašli istražitelji, utvrđeno je da su tu bila tri artiljerijska oružja. Na toj karti su se jasno vidjeli i unaprijed definirani ciljevi u zoni Tuzle, a među tim ciljevima bila je definirana i Kapija kao mjesto gađanja”, kazao je Zečević.

Najmlađa žrtva masakra na tuzlanskoj Kapiji bio je dvoipogodišnji dječak Sandro Kalesić. Njegovi roditelji su tog dana slavili godišnjicu braka.

“Kad sam vidio da mi je Sandro pogođen, ja sam ga primakao sebi, osjetio sam da mu je mokro oko srca. Nisam znao da je pogođen, i onda sam ga odmakao i vidio krv. Preko raskomadanih tijela trčali smo do mog auta. Kad smo došli na ulaz u Klinički centar, ja sam osjetio da mi je Sandro izdahnuo na rukama”, prisjetio se Dino Kalesić, Sandrov otac.

Na Kapiji je teško ranjen Asim Hadžiselimović, koji je, zajedno sa svojim prijateljem Adnanom Pirićem, preživio masakr. Asim se, nakon teškog ranjavanja u Tuzli, dvije godine liječio u Danskoj i doslovno je, kako je rekao, ponovo učio da hoda.

“Vidio sam bljesak i pala je granata. Ja sam pao i osjetio sam svoju nogu, na džepu od farmerki. Nakon dvije i po godine sam prvi put ustao iz kreveta. Taj osjećaj nikad neću zaboraviti”, prisjetio se Hadžiselimović.

Bez noge, koja mu je nakon ranjavanja amputirana, ostao je i njegov drug Adnan Pirić.

“Imao sam tri operacije i poslije toga su mi stavili protezu”, kazao je Pirić.

Najtiša sahrana Tuzle
Veliki doprinos da broj žrtava bude što manji, te su noći u Univerzitetskom kliničkom centru (UKC) Tuzla dali ljekari i medicinsko osoblje. Svoja iskustva iz ratne hirurgije medicinari UKC-a pokazali su u najtežoj noći u historiji Tuzle.

“Mirisi krvi, plača… Ne mogu opisati vrste povreda i te iskrivljene likove preminule djece, sa bolnim facama… Ali i još gore mi je bilo gledati u tom času nadu roditelja koji ispod krvavo-bijelih čaršafa traže svoju djecu i njihove prijatelje”, rekao je Salih Slijepčević, koji je 1995. bio medicinar UKC-a.

Četiri dana nakon masakra u Tuzli, organizovana je sahrana ubijenih. Zbog konstantnog granatiranja grada u tom periodu, dženaza i ukop obavljeni su 29. maja u četiri sata ujutro.

“Nisko su bili postavljeni reflektori, samo da se vidi do visine čovjeka. Bila je pod reflektorima, jer granatiranja su bila konstantna i poslije 25. maja, pa smo se bojali da zbog masovnosti ne dođe do novog masakra”, kazao je Jasmin Imamović, gradonačelnik Tuzle.

Posljednji oproštaj od ubijene djece roditelji su morali obaviti u tišini.

“Znam da smo morali tiho doći zbog granatiranja i da mi je bilo teško da se stiskam. Htjela sam da izrazim tu svoju bol, ali mi smo se morali stisnuti”, rekla je Esma Slijepčević, čiji je sin Asim ubijen na Kapiji.

Mehmed Pargan, novinar i svjedok masakra na Kapiji, smatra da je Tuzla, i pored teške tragedije, uspjela da očuva dostojanstvo te da se izdigne iznad mržnje.

“Ovdje je suština da mi tu priču čuvamo i da je nikada nećemo zaboraviti, ali da iz tih priča učimo, i mi nikada nećemo posegnuti za osvetom. Tuzla je uspjela da bude na nivou zadatka i da sačuva svoje dostojanstvo i dignitet jednog grada koji je kroz historiju umio da čuva taj odnos i prema svojim žrtvama i prema svojim herojima i prema samom sebi, svom dostojanstvu i svome bitku, kao gradu koji je poseban, kao gradu koji može da iznese svaki teret”, kazao je Pargan.