U Bosni i Hercegovini se još uvijek traga za posmrtnim ostacima više od 7.000 žrtava rata. Odlučnost da se pronađu kod nekih porodica prenosi se na sljedeće generacije, zajedno sa osjećajem nepravde i bespomoćnosti.
Prvi put nakon što su prije tri desetljeća pušteni ili razmijenjeni iz silosa u Tarčinu, Busovači, Žepču i Derventi, nekadašnji logoraši, danas mirovni aktivisti, obišli su ćelije u kojima su mučeni oni i njihovi najmiliji, sjećajući se strahota, uprkos kojima su sa dvodnevne akcije Centra za nenasilje Sarajevo-Beograd (CNA) poslali poruke mira, oprosta i razumijevanja.
Porodice žrtava, razočarane nedostatkom pravde, dodatno je uznemirila fotografija sa Facebooka na kojoj je dizanjem tri prsta i pokazivanjem tetovaža s likovima četničkog vođe i Draže Mihailovića i vojvode Momčila Đujića, muškarac po imenu Drago Tendžerić pozirao pokraj table na putu za masovnu grobnicu “Lanište 1“ kod Ključa u kojoj su pronađeni posmrtni ostaci 188 Bošnjaka iz mjesta Biljani.
Na 30. godišnjicu otmice iz voza 20 putnika u Štrpcima u Bosni i Hercegovini i masakra koji je kasnije počinjen nad njima, svjedoci zločina, rođaci žrtava i izvršioci zločina pričaju uznemirujuću priču o tom događaju.
Neki ukrajinski novinari koji su izvještavali o brutalnim masakrima ili su bili ranjeni na linijama fronta u protekloj godini ruske invazije na njihovu zemlju, doživjeli su psihičke traume.
Alma Karabašić iz Kamičana kod Prijedora je kao maloljetnica u proljeće 1992. godine sa majkom, mlađim bratom i drugim ženama i djecom bila zatvorena u logor “Trnopolje”, dok se njen otac s muškarcima uputio na – za njih – sigurnu teritoriju, ali je njegovo tijelo kasnije pronađeno u masovnoj grobnici.
Troje Tuzlaka nezadovoljni su radom gradskih inspekcija i pravosuđa dok godinama čekaju odgovore i rješenja za nelegalno izgrađene objakte na svojim imanjima.
Zločini u vezi sa sukobom počinjeni neposredno nakon rata na Kosovu i njihovi navodni počinioci mogli bi biti istraženi i dokumentovani ukoliko Skupština odobri novi zakon. Ali neki poslanici ne podržavaju ovaj prijedlog.
Zbog straha od mobilizacije za rat u Ukrajini, stotine stanovnika dvije ruske republike danas čine najveću migracionu skupinu u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Haris Talić je krajem septembra 1995., samo sedam dana prije svog 22. rođendana, bio među 64 Bošnjaka i Hrvata koje su pripadnici paravojnih formacija iz Srbije i lokalni Srbi zarobili u Sanskom Mostu i odveli do mjesta Sasina, gdje su likvidirani. Za ovaj masovni zločin niko nije procesuiran, a nisu za to osuđeni ni Jovica Stanišić i Franko Simatović, na čiju će presudu u naredna dva dana – 24. i 25. januara – pred Žalbenim vijećem Međunarodnog mehanizma za krivične sudove (MMKS) biti iznesene žalbe.