Uoči godišnjice genocida, posjeta Srebrenici otkriva kako prošlost još uvijek proganja ovaj mali istočni grad u Bosni i Hercegovini koji se, suočen s ekonomskim problemima sadašnjosti, bori za bolju budućnost.
Tijela četiri ubijene žene koja su u ljeto 1992. godine u Makljenovcu kod Doboja dvojica logoraša morala baciti u rijeku Usoru, do danas nisu pronađena. Jedan od njih, koji je među ubijenima prepoznao i svoju učiteljicu, o tome i drugim zločinima danas ne smije javno govoriti, a drugi kaže da se ne može prisjećati traumatičnog događaja.
Samira Halilović ne pamti roditelje i sestru. Imala je svega 11 mjeseci u maju 1992. godine kada su u bratunačkom selu Joševa ubijene njene majka i sedmogodišnja sestra, a ona je preživjela iako je pucano u bešiku u kojoj se nalazila. Nakon skoro tri desetljeća traganja za njihovim posmrtnim ostacima, Samira će ih s drugim članovima porodice 12. maja ukopati u mezarju Veljaci u Bratuncu, u nadi da će jednog dana pronaći i oca.
Šerif Golić ubijen je 9. maja 1992. godine, kada je napadnuto bratunačko selo Glogova, a njegov sin Mustafa i danas traga za očevim posmrtnim ostacima, u nadi da će, ako ih on ne pronađe za života, to učiniti njegova djeca. Za Detektor, Golić opisuje napad na selo izveden prije 31 godinu, kada je ubijeno oko 65 osoba, za polovinom kojih se i danas traga.
Povratnici u Prijedoru, u mjesecu kada, tri decenije nakon rata, obilježavaju Dan bijelih traka, osjećaju sve veći strah i nesigurnost zbog veličanja ratnih zločina i incidenata, što im, uz lošu političku i ekonomsku situaciju, život čini dodatno teškim. Zbog toga neki oklijevaju da se vrate, a oni koji jesu, ramišljaju o ponovnom odlasku, ostavljajući za sobom prazne, obnovljene kuće.
Tri dana nakon što je Sead Ramić napunio 19 godina, u maju 1992. je u grupi muškaraca odveden iz bratunačkog sela Hranča, a njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. U istoj grupi odveden je i Adem Ramić, a njihovi ih se srodnici na 31. godišnjicu prisjećaju i govore o zločinu zbog budućih generacija i onih koji bi mogli otkriti lokacije grobnica u kojima se nalaze posmrtni ostaci njihovih najmilijih.
Na 30. godišnjicu zločina počinjenih u Ahmićima kod Viteza i Trusini kod Konjica u kojima je ubijeno 138 osoba, današnjica otkriva sliku u kojoj pod težinom stradanja život sasvim različito teče u ova dva sela. Dok su u Ahmićima kuće obnovljene i stanovništvo se vratilo u svoje domove još uvijek se nadajući pronalasku nestalih, u Trusini hrvatskih kuća gotovo da više i nema, a stanovnicima rasutim po svijetu i danas nije jasno zašto se sve to dogodilo.
U Bosni i Hercegovini se još uvijek traga za posmrtnim ostacima više od 7.000 žrtava rata. Odlučnost da se pronađu kod nekih porodica prenosi se na sljedeće generacije, zajedno sa osjećajem nepravde i bespomoćnosti.
Prvi put nakon što su prije tri desetljeća pušteni ili razmijenjeni iz silosa u Tarčinu, Busovači, Žepču i Derventi, nekadašnji logoraši, danas mirovni aktivisti, obišli su ćelije u kojima su mučeni oni i njihovi najmiliji, sjećajući se strahota, uprkos kojima su sa dvodnevne akcije Centra za nenasilje Sarajevo-Beograd (CNA) poslali poruke mira, oprosta i razumijevanja.
Porodice žrtava, razočarane nedostatkom pravde, dodatno je uznemirila fotografija sa Facebooka na kojoj je dizanjem tri prsta i pokazivanjem tetovaža s likovima četničkog vođe i Draže Mihailovića i vojvode Momčila Đujića, muškarac po imenu Drago Tendžerić pozirao pokraj table na putu za masovnu grobnicu “Lanište 1“ kod Ključa u kojoj su pronađeni posmrtni ostaci 188 Bošnjaka iz mjesta Biljani.