Reportaža

Zuhra i Salih Velić i ove su godine stigli iz Amerike kako bi obišli mezarja njene trojice i jednog njegovog brata koji su ubijeni u genocidu, ali i odali počast svim žrtvama Srebrenice. Uprkos tragediji, puni su ljubavi i optimizma dok govore kako je, zahvaljujući konvoju, ona sa troje djece izbjegla julske strahote, a njen suprug vjeruje da ga je majčina dova dovela sigurno do Nezuka, među prvima koji su prošli “Marš smrti”.

Skupljajući posljednje atome snage nakon cjelodnevnog pješačenja putem koji njihov otac nije uspio preći, tri kćerke Šaćira Šabića govore da su krenule na “Marš mira” s nadom da će saznati nešto o očevoj sudbini i s molbom da im oni koji znaju otkriju gdje su njegove kosti. Dok jedna drugoj brišu suze s lica i tješe onu najmlađu, koja ga nije ni zapamtila, kažu da im je kroz život nedostajalo sve očevo, i da bi im njegov mezar danas mnogo značio.

U ratu u kojem je i najmanji šapat bio značajan za preživljavanje, a zvuk granate znak za skrivanje, Hasan Muškić je kao sedmogodišnjak prizore prije i tokom genocida u Srebrenici vidio, ali ih nije mogao čuti ili govoriti o strahu koji je osjećao. Znao je da mora bježati kad i drugi to čine. Njegovo svjedočanstvo je najtiše sjećanje na srebrenički genocid, ispričano pomoću znakovnog jezika.

Stotinu novih svjedočenja o životu u Srebrenici i genocidu snimljeno je od prošlog 11. jula dok se istraživači Memorijalnog centra utrkuju s vremenom da zabilježe što je moguće više sjećanja preživjelih žrtava genocida na njihove najmilije koji su ubijeni. Uz posebno razvijenu metodologiju kroz usmenu historiju bore se protiv historijskog revizionizma i negiranja genocida.