Žene s nikabom: (Ne)prakticiranje islama kao tradicije (VIDEO)

Još uvijek se nije navikla na pogrdne prozivke kojima je izložena kada prođe ulicom, poput “nindža” ili “fuj, kako se umotala”.

“Rođena sam tu, odrasla… Doživljavam ovaj grad kao svoj. Smatram da imam pravo da prošetam Ferhadijom. Nekada odustanem od šetnje zbog dobacivanja, kako sebi ne bih pokvarila dan”, kaže M.Z., čiji je identitet poznat redakciji ali ne želi da ga otkrijemo kako ne bi bila izložena osudama.

U sličnoj situaciji su još tri žene koje godinama nose nikab a koje su pristale da svoja iskustva podijele s Balkanskom istraživačkom mrežom Bosne i Hercegovine (BIRN BiH). Tvrde da nisu plaćene zbog nošenja nikaba, već da to rade iz vjerskih razloga.

Zbog riječi koje im upućuju prolaznici, smatra sociolog Dino Abazović, žene s nikabom se socijaliziraju s veoma malim brojem osoba istog svjetonazora, pa najveći broj ljudi iz šire zajednice, sa ili bez predrasuda, nema konkretno življeno iskustvo kontakta s njima.

Također, Abazović navodi da su reakcije na nikab kao jedan oblik protivljenja “retradicionalizaciji”, odnosno unošenju elementa prakticiranja islama koji se ne smatra dijelom kulturološke i vjerske tradicije ovdašnjih muslimana i muslimanki.

Predrasude prema drugom i drugačijem, po neuropsihijatru Izetu Pajeviću, jesu strah od novog i nepoznatog. Tako su žene koje kroz svoje odijevanje manifestiraju uvjerenja suprotna nekakvom društvenom prosjeku, meta komentara onih koji ne mogu da otrpe druge i drugačije.

Obaveza ili ne

U Bosni i Hercegovini se ne zna tačan broj žena koje nose maramu ili veo preko lica jer niko ne vodi evidenciju o tome. Stavljanje marame je odlika muslimanki koje poštuju vjerske propise. U skladu s vjerskim načelima, postavlja se pitanje da li je, uz maramu, nošenje vela preko lica obavezno ili ne.

Neki učenjaci smatraju da jeste obavezno, a drugi da nije, ali da, ako se nosi, za to slijedi nagrada na drugom svijetu.

Doktorica M.Z. kaže da nošenje vela preko lica doživljava kao Božiju mudrost. Prije nego što će odlučiti da se pokrije, pojašnjava, nije imala ni podršku roditelja jer su se bojali hoće li tako moći uspjeti u životu, ali su prihvatili njenu odluku.

“‘Sve je to super. Budi ti muslimanka, ali u srcu, ti to obavljaj u četiri zida. Klanjaj i nikome ne moraš reći da klanjaš.’ Ja sam razmišljala u to vrijeme, ono što nosim u duši i srcu, to trebam i da pokažem”, kaže M.Z.

Po stavljanju nikaba preko lica, ona je od samog početka bila izložena kritikama. Prisjeća se kako joj je jedna profesorica rekla: “Vi ste dobar student, ne znam što vam to treba na glavi. Nikad nećete tako uspjeti, zašto sebi otežavate život?”

Ipak, uspjela je završiti fakultet i naći posao, ali kaže da s nikabom ne može raditi.

“Prosto je nemoguće raditi s nikabom. Ja nikab skinem pred Domom zdravlja. Djeca kad ne vide lice, prepadnu se. Pomirila sam se s tim da drugačije ne može”, govori M.Z.

Prema njenim riječima, više puta je bila u situaciji, kad ima priliku, da se predstavi i kaže ko je i šta radi, i onda je ljudi u potpunosti drugačije doživljavaju bez obzira što je s nikabom.

A.S. se tokom ratnih dešavanja nalazila u Njemačkoj i nije znala puno o vjeri. Vratila se u Sarajevo i počela istraživati vjerske propise. Naučila je klanjati i odlučila da prekrije kosu i lice. Prisjeća se kako joj je jedna žena na ulici rekla da je babaroga, dok je druga nagovorila trogodišnje dijete da je gađa kamenjem.

“Redovno idem u Aleju da trčim, i svima je bilo čudno na početku i govorili su: ‘Aj, vidi nindža trči’, a sad me svi pozdravljaju”, napominje A.S.

Kruna na glavi

Edina Talić priča kako je nikab stavila preko lica kada je počela napamet učiti Kur’an jer joj je bila potrebna neka vrsta izolacije.

“Nikab je jedan dodatak odjeći koji meni pruža dostojanstvo. Kad sam ga stavila, mislila sam da me svako gleda, ali meni je bilo lijepo i mirna sam”, kaže Talić, ističući da nošenje nikaba za nju predstavlja kao da joj je kruna na glavi.

B.S., koja također nosi nikab, kaže da je još u srednjoj školi nosila maramu. “Kad sam završila srednju školu, stavila sam nikab. Jednostavno, taj istraživački duh, kada pronađete da vam je obaveza, krenete tim putem. Nastojim da sve što vodi Allahovom zadovoljstvu sprovedem u svom životu”, naglašava B.S.

Prema njenim riječima, mnogi su joj govorili: “Šta će ti to, tako si lijepa”. “Takav je naš narod, ulaze u živote drugih, a ne tiče ih se nešto. To je naša mahala, ali da mi je nešto od toga zasmetalo, nije nikad…”, kaže B.S.

Ona ističe da su joj djeca na ulici često znala govoriti da je nindža, ali joj to ne smeta jer su “radoznali”.

Iako se sve više u bosanskohercegovačkom društvu priča da su žene koje stavljaju veo preko lica plaćene da bi propagirale takvu vrstu oblačenja, Talić i A.S. tvrde da to nije tačno.

“Ko god misli da se plaća, neka se pokrije, da vidi hoće li dobiti šta. Dešavalo se da žene koje su mislile da se negdje plaća, dođu mi na vrata i kažu: ‘Ja sam se pokrila. Hoću li dobiti neke pare?’”, objašnjava A.S.

Talić smatra da bi se mnoge žene pokrile da se plaća i onda “živjele rahat”.

Neke od naših sagovornica navode da su imale neprijatnosti u javnim ustanovama, naprimjer prilikom porođaja i slično.

B.S. kaže da joj je jedna medicinska sestra “priređivala scene jer nosi nikab”.

Dijalog za razumijevanje

Profesor Abazović pojašnjava da su predrasude opća pojava u svim društvima i kulturama, odnosno pozitivan ili negativan stav pojedinca ili grupe prema drugima koji se ne temelji na poznavanju činjenica i racionalnih razloga.

“Činjenice i razlozi mogu biti dostupni, ali predrasude ostaju nedirnute. Radi se tu o emocionalnom stavu, usvojenom na vjerovanju, a ne na provjeravanju činjenica”, kaže Abazović.

Govoreći konkretno o slučaju nikaba, Abazović dodaje da je situacija kompleksnija jer se radi o “samodefiniranju osoba ne samo u odnosu na pripadnice drugih religijskih svjetonazora ili žene koje nemaju religijski svjetonazor već i na pripadnice iste religijske zajednice ali koje prakticiraju drugačiji način odijevanja”.

Uz to, kako dodaje, žene pod nikabom uglavnom se socijaliziraju s osobama istog svjetonazora.

Sagovornice koje nose nikab rekle su da su članice ženskih udruženja i većina ih podučava druge arapskom pismu ili pravilnom učenju Kur’ana.

Doktor Pajević smatra da smo svjedoci predrasuda prema islamu širom svijeta, te da svako odstupanje može izazvati dodatne razlike i podjele, te iskoristiti se u političke svrhe. Stoga on predlaže dijalog s ciljem da se ljudi razumiju i slože, a da se izbjegnu neželjene posljedice, konfrontacije, različitosti i slično.