TRIAL International – Ured u Bosni i Hercegovini prati implementaciju zakona od njegovog usvajanja prije dvije godine, dok ono što je primjetno, a na šta žrtve ukazuju, jeste neadekvatna primjena člana u kojem je definisano da, “u skladu sa svojim finansijskim mogućnostima i potrebama civilnih žrtava rata, kantoni utvrđuju, osiguravaju i proširuju obim prava utvrđenih ovim zakonom”.
“Ono što je vidljivo iz svake diskusije s udruženjima preživjelih jeste prvenstveno neujednačen administrativni proces u kantonima prilikom podnošenja zahtjeva za status civilne žrtve rata. Isto tako, udruženja naglašavaju dva prioritetna pitanja po pitanju implementacije zakona, a to su snošenje troškova dženaze te stambeno zbrinjavanje”, navode iz TRIAL-a za Detektor.
Održano je nekoliko sastanaka s kantonalnim ministarstvima u vezi s implementacijom zakona, budući da ova problematika iziskuje posebnu pažnju imajući u obziru razlike u nadležnosti centara za socijalni rad i općinskih odjela po pitanju prava preživjelih.
“Udruženja preživjelih su, možemo reći, s pravom obeshrabrena a njihova biološka dob je, nažalost, još jedan važan aspekt koji iskazuje urgentnost adekvatne implementacije zakona”, kažu iz TRIAL-a.
Kao jedan od pozitivnih primjera, TRIAL navodi Tuzlanski kanton, gdje su djeca rođena kao posljedica ratnog seksualnog nasilja priznata kao posebna kategorija civilnih žrtava rata.
“Jedan od bitnih aspekata zakona je mogućnost primjene prava na banjsko-klimatsko liječenje. Nedavno smo objavili priručnik koji objedinjuje pravnu regulativu po pitanju ostvarivanja prava na banjsko-klimatsko liječenje, ali i medicinski aspekt važnosti primjene ovog prava. Nažalost, i dalje pojedine civilne žrtve rata same uplaćuju odlazak na banjsko-klimatsko liječenje, što je nedopustivo, jer im zakon omogućuje ovo pravo”, zaključuju iz TRIAL-a.
Predstavljanje publikacije “Između zakona i stvarnosti: (Ne)ostvarivanje prava na banjsko-klimatsko liječenje civilnih žrtava rata u Federaciji Bosne i Hercegovine”. Foto: TRIAL
U publikaciji “Između zakona i stvarnosti: (Ne)ostvarivanje prava na banjsko-klimatsko liječenje civilnih žrtava rata u Federaciji Bosne i Hercegovine” navodi se da je novi zakon, osim banjskog liječenja i medicinske rehabilitacije, predvidio i niz drugih prava za civilne žrtve rata, ali njihova implementacija u praksi ostaje neujednačena, ograničena, i često zavisi od finansijskih mogućnosti pojedinih kantona. Na taj način se stvara sistemska diskriminacija među žrtvama prema mjestu prebivališta.
Kako je pojašnjeno, ova podjela “odgovornosti” za ostvarenje prava proizlazi iz načela podjele nadležnosti između Federacije i kantona. Federacija je odgovorna za donošenje zakonskog okvira, propisivanje osnovnih prava i načela, nadzor nad primjenom i vođenje evidencija, dok su kantoni odgovorni za donošenje provedbenih propisa, planiranje budžetskih sredstava i neposrednu provedbu prava.
Načelo zajedničke nadležnosti praktično prenosi finansijsku odgovornost na kantone. Svaki kanton odlučuje hoće li i u kojem obimu izdvajati sredstva.
Kako se navodi, korisnici nemaju jedinstven standard pravne zaštite. U nekim kantonima nepostojanje provedbenih propisa onemogućava i pokretanje upravnog postupka. To dovodi do situacije pravne praznine – žrtva formalno ima pravo, ali nema normu kojom ga može ostvariti.
Zakon uređuje pravo na banjsko-klimatsko liječenje.
“Kantoni mogu samo razrađivati i operacionalizirati pravo na banjsko liječenje, ali ga ne mogu ograničiti, suspendirati, niti uvjetovati ‘finansijskim mogućnostima’ do mjere da ono postane neostvarivo (…) Kantoni mogu odlučiti o načinu, ali ne o postojanju prava”, navodi se u publikaciji.
Rezulat je, prema publikaciji, da u nekim kantonima postoji i koristi se ovo pravo, kao što su Sarajevski i Tuzlanski kanton, dok je u drugima faktički neprimjenjivo – nema pravilnika i planiranih sredstava.
Budžetske prakse pokazuju da su iznosi izdvajanja simbolični, neplanirani ili neredovni, te da ne postoje posebne linije za banjsko liječenje. U pojedinim slučajevima sredstva se dodjeljuju putem jednokratnih grantova, bez jasnih kriterija, što stvara prostor za arbitrarnost i politizaciju, navodi se.
Za punu implementaciju ovog prava potrebno je, između ostalog, donijeti federalni pravilnik o minimalnim standardima rehabilitacije, uvesti federalno sufinansiranje, te uspostaviti obaveze kantona da donesu propise.
Ovu publikaciju su uradili pravnik Filip Novaković i doktorica Alma Bravo-Mehmedbašić.
