Ovih dana Nuredin Sylejmani odbija terorizam i prihvata da je morao ići u zatvor. U ono se vrijeme, kako priznaje, družio sa “pogrešnim ljudima, na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme”. Ipak, volio bi da je pravosudni sistem bio pravedniji. Bilo mu je 27 kada ga je 2013. godine pokupila policija. Kada napokon bude pušten u aprilu ove godine, do tad će u pritvoru provesti skoro osam od proteklih 12 godina. “Dani su ovdje predugi,” kaže mi kad sam ga posjetio u zatvoru Dubrava, nekih 90 minuta vožnje od Prištine, dok su njegovi advokati pokretali jednu od mnogih neuspješnih žalbi protiv njegove kazne.
Sylejmani je jedan od posljednjih zatvorenika koji još uvijek služi kaznu na Kosovu po optužbama za terorizam koje proizlaze iz sukoba u Siriji i Iraku. Oko 300 njegovih sugrađana pridružilo se egzodusu islamskih ekstremista u te sukobe prije deset godina, čineći maleno Kosovo – s manje od dva miliona stanovnika – najvećim evropskim izvoznikom džihadista po glavi stanovnika. Bosna i Hercegovina je na dalekom drugom mjestu sa 85 džihadista na milion ljudi, a slijede Belgija i Albanija. Pojava Kosova kao plodnog tla za regrutovanje ekstremista suprotna je njegovoj reputaciji izrazito proamerički orijentisanog među islamskim društvima.
Većina Kosovara starijih od 30 godina ima živa sjećanja na rat za nacionalno oslobođenje protiv krnje države Jugoslavije kojom su dominirali Srbi. U to su vrijeme američke trupe dočekane kao oslobodioci. U glavnom gradi Prištini postoji kip Billa Clintona i ulica nazvana po njegovoj državnoj tajnici Madeleine Albright. U gradskim barovima i kafićima s prezirom se gledalo na izvještaje o domaćim džihadistima koji divljaju u Siriji i Iraku. Mnogi od tih mladića bili su djeca tokom rata. Postojao je osjećaj da svoju slobodu mogu zahvaliti zapadnim vojskama. A ipak, evo ih, spremni da poginu boreći se protiv tih vojski u dalekoj zemlji. Ako su tražili sukob, bilo je obilje prilika bliže kući: opštinama sjevernog Kosova s većinskim srpskim stanovništvom nije nedostajalo nasilnih, nacionalističkih bandi. “Nisu morali ići u Siriju,” bilo je uobičajeno mišljenje u to vrijeme. “Mogli su prosto poći uz cestu”.
Za pripremu polusatnog intervjua sa Sylejmanijem trebalo je tri mjeseca. Otpratili su me u sobu za sastanke u Dubravi i ostavili nasamo sa zatvorenikom. Soba je imala klima uređaj, prozore s rešetkama i metalne stolove pričvršćene za pod. Vrijeme posjeta u zatvoru može zazvučati pomalo kao dječiji vrtić. Kroz zidove smo čuli vesele uzvike djece s očevima, isprekidane lupanjem teških vrata. Sylejmani je bio visok, krupan i ćelav, s izvijenim obrvama koje su mu davale upitan izraz lica. Nosio je zatvorski reflektujući prsluk i žestoko se žalio na tretman sudaca prema njemu.
Kao mladić upao je u grupu tvrdokornih islamista u Prištini. Sigurnosne službe infiltrirale su se u grupu, a Sylejmani je uhapšen kada je pokušao kupiti oružje. U odvojenom suđenju pojavili su se dokazi koji ukazuju da je Sylejmani također putovao, preko Turske, kako bi proveo vrijeme s džihadistima sa albanskog govornog područja u Siriji i Iraku. Kazna mu je produžena. Uz trgovinu oružjem, bio bi osuđen i za pripadnost dvjema ekstremističkim grupama koje su se borile protiv sirijskog diktatora Bashara al-Assada: Islamskoj državi i Jabhat al-Nusri, franšizi al-Qaide u Iraku.
Kosovski Albanci u Prištini mašu portretima slaveći američke čelnike na događaju 2019. kojim se obilježava 20. godišnjica završetka rata. Foto: EPA-EFE/VALDRIN XHEMAJ
Sylejmani vani ima troje djece. Dopušteno mu je da posjećuje svoju porodicu 14 dana godišnje, ali ne uzastopno, kao nagradu za dobro ponašanje. Bio je zaslijepljen tempom života kad je prvi put, nakon pet godina zatočeništva, ugledao svijet izvan zatvorskih zidova. “Čini se da je sve postalo vrlo užurbano, svi žure na svoja radna mjesta,” rekao je. “Bolje je ovako, jer nemaju vremena za druge stvari. Sve se promijenilo.”
Zaista se mnogo toga promijenilo od njegove osude. Assadov režim pao je prošle godine. Zapovjednik Jabhat al-Nusre je de facto sirijski šef države, zamijenivši borbenu odoru poslovno-ležernom odjećom kako bi dočekivao delegacije sa Zapada. Vizija Islamske države o kalifatu poražena je na ratištu, ali ta grupa i dalje predstavlja prijetnju u nemirnoj istočnoj Siriji, svom starom uporištu. Humanitarni radnici u tom području upozoravaju na mogućnost oživljavanja džihadista, jer su ogromni zatvorenički logori, u kojima je smješteno na desetine hiljada ljudi koji su živjeli pod kalifatom, pod rizikom da ostanu bez humanitarne pomoći. Pomoć su pružale SAD sve do iznenadne obustave od strane Trumpove administracije ranije ove godine.
Kosovari su bili nesrazmjerno zastupljeni u redovima stranih boraca u Siriji i Iraku, ali su sveukupno bili mali kontingent. Od evropskih zemalja, Francuska je najviše pridonijela tim redovima, s procjenama da je oko 2000 njenih državljana unovačeno za Islamsku državu. Slijedile su Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo – sve su to zemlje s populacijom najmanje 35 puta većom od Kosova. Kada je kalifat pao, vlade ovih zemalja suočile su se s dilemom. Šta uraditi sa stotinama svojih građana koji su preživjeli borbe i sada su držani u zarobljeništvu, a čest je slučaj da imaju uzdržavanu djecu?
U zarobljeničkim logorima u istočnoj Siriji nalaze se hiljade članova obitelji osumnjičenih militanata Islamske države. Foto: EPA-EFE/AHMED MARDNLI
Njihovo vraćanje kući bila je obaveza prema međunarodnom humanitarnom pravu. Većina zarobljenika nisu bili borci nego žene i djeca, koji su zaglavili u nehigijenskim kampovima. Međutim, u evropskim prijestolnicama repatrijacija se smatrala politički riskantnom, izlažući vlade napadima desnice. Mnogi su odugovlačili ili pokušavali da se izvuku iz zakonskih obaveza. Neke su zemlje, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo, Dansku i Nizozemsku, čak u nekim slučajevima pokušale oduzeti državljanstvo. U Ujedinjenom Kraljevstvu, slučaj Shamime Begum rasplamsao je rasprave o rasizmu i imigracijskoj politici. Rođena i odgojena u istočnom Londonu, Begum je stekla tabloidnu popularnost nakon što je kao tinejdžerka otputovala u kalifat. Nakon što je zarobljena tokom borbi, Ujedinjeno Kraljevstvo joj je oduzelo državljanstvo. Taj ju je potez praktično ostavio u limbu bez državljanstva, obzirom da Ujedinjeno Kraljevstvo nije uspjelo isposlovati da je Bangladeš prihvati na osnovu njenog porijekla.
Kosovo je stvari radilo drugačije. Godine 2019. ono je vratilo svoje građane i članove porodica iz pustinjskih kampova u istočnoj Siriji. Tu je operaciju omogućio i javno podržao njegov najmoćniji saveznik: ambasada SAD-a u Prištini pohvalila je Kosovo jer služi kao primjer unutar koalicije protiv Islamske države. Između ostalih zemalja u regiji, Albanija i Sjeverna Makedonija također su dale nesrazmjeran broj svojih građana kalifatu. Obje su zemlje tiho vratile preživjele žene i djecu. Bosna i Hercegovina je odugovlačila, ostavljajući mnoštvo svojih građana u kampovima.
Velika većina povratnika na Kosovo su djeca. U njihovoj su pratnji majke; očevi su u pravilu mrtvi, zatvoreni ili nestali. Nepostojanje muške glave porodice ometa rad s obrazovnim sistemom. U jednoj prištinskoj školi koja je primila djecu repatriranu iz Sirije i Iraka, direktor škole kaže da majke u početku nisu bile voljne prisustvovati roditeljskim sastancima: njihova stroga vjera zabranjivala je takve interakcije. Škola je naporno radila da bi ih uvjerila da su joj u srcu najbolji interesi djece. “Shvatile su da smo iskreni,” navodi Visar Osmani, direktor škole Emin Duraku.
Majke su školi postavile i svoje zahtjeve: tražile su da se njihovim kćerima tinejdžerkama dopusti nošenje marama. Sekularizam je ugrađen u ustav Kosova, a vjerski simboli su uopšteno zabranjeni u javnim školama. U vijestima se povremeno pojavljuju priče o izbacivanju učenica jer su insistirale na nošenju marame. Međutim, školskoj upravi dopuštena je određena sloboda, te može odlučiti da ne provodi zabranu nošenja marama. Osmani je napravio izuzetak za nove učenice, ali je odbio zahtjev da im se dopusti obavljanje molitve tokom školskog dana. “Sljedeći korak je njihova socijalizacija,” rekao je on.
Dječaci poziraju ispred patriotskih grafita u općini na sjeveru Kosova u kojoj dominiraju Srbi. Posrednički napori nisu uspjeli riješiti sukob Prištine s Beogradom. Foto: EPA-EFE/VALDRIN XHEMAJ
Nakon što je umirila pridošlice, škola je morala umiriti i sekularno orijentisane roditelje koji su bili šokirani kada su čuli da djevojčice u učionici nose islamsku odjeću. “Morali smo ih podsjetiti da su ta djeca koja su došla iz Sirije također Kosovari i da prema njima, kao takvima, imamo dužnost,” rekao je Osmani.
U Dubravi, Sylejmani je bio uvjeren da će se glatko ponovo integrisati u kosovsko društvo. Kako kaže, u zatvoru ste na crnoj listi, svi vas nazivaju teroristom. Vani imate ljude koji vas poznaju, rodbinu i prijatelje koji vam mogu pomoći. “Naporno ću raditi kad izađem,” kazao je on.
U Dubravi je smješteno oko 2000 muškaraca osuđenih za ubistva, seksualne napade, trgovinu drogom i terorizam. To je jedan od najvećih zatvora na Kosovu, kompleks zgrada od crvene cigle smještenih u šikarama u podnožju planine Mokna. Prije četvrt vijeka, u danima na izdisaju Jugoslavije, to je bilo mjesto zloglasnog masakra. Diktator Slobodan Milošević pokrenuo je represiju protiv albanskog stanovništva na Kosovu, koje je agitovalo za nezavisnost. U to su vrijeme među zatvorenicima bili pripadnici OVK-a, albanske gerile koja je vodila nacionalno-oslobodilački rat protiv Beograda. Godine 1999. zatvorski kompleks je bombardovan u zračnom napadu NATO-a kome je cilj bila Miloševićeva vojska. Kad su zatvorski čuvari ponovo preuzeli kontrolu nad objektom, u dvorištu su mecima, raketama i granatama ubili gotovo 100 zatvorenika.
“Adelina” je imala 10 godina 1999., kada su NATO avioni pomogli da se Kosovo istrgne od vlasti Beograda. Sada u srednjim tridesetima živi u Prištini sa svoje petero djece, rođene iz dva braka s Kosovarima koji su se borili za Islamsku državu. Govorila je pod uslovom da se ne otkrije njeno pravo ime. Isprva se, kaže, protivila odlasku u Siriju, no njen je suprug bio odlučan u tome i nije željela rasturiti porodicu. Par i njihovo četvero djece komercijalnim su letom otišli u Tursku i tajno prešli u kalifat. Život je u početku bio dobar. Sve njihove osnovne potrebe bile su zadovoljene – imali su hranu, stan i odjeću. Djeca su išla u školu, gdje su Kuran učili isključivo na arapskom jeziku. U novembru 2014. Adelinin suprug je poginuo u borbi. Borila se da preživi kao majka udovica. “Tamo ste morali imati muža,” rekla je. Ponovo se udala, za drugog Kosovara iz redova stranih boraca, koji će postati otac njenog petog djeteta. “Morala sam se prilagoditi, život je morao ići dalje,” rekla je ona.
Etničke albanske izbjeglice pozdravljaju njemačkog vojnika dok se vraćaju svojim domovima nakon što su snage NATO-a 1999. protjerale sigurnosne snage krnje države Jugoslavije kojom dominiraju Srbi. Foto: EPA/FEHIM DEMIR
Teritorijalni pojas koji je zauzeo kalifat, a koji se proteže preko velikih dijelova Sirije i Iraka, postepeno je ponovo zauzet kroz nezgrapan spoj lokalnih frakcija i regionalnih sila – uključujući paravojsku sirijskih Kurda uz podršku SAD-a, iračku vojsku koja se bori uz šiitsku paravojsku koju podržava Iran, kao i snage sirijskog režima uz podršku Rusa. Adelina i porodica predali su se snagama sirijskih Kurda. “Sanjala sam da moja djeca mogu spavati bez straha,” rekla je. “Održavala sam nadu pričajući im o čudima Kosova.” U aprilu 2019., nakon godinu i po zatočeništva, Adelini se naglo ispunio san. Rečeno joj je da je Kosovo spremno da je primi natrag. Već sljedeći dan Adelina i djeca su se ukrcali na let za Prištinu.
Kosovo je vratilo u domovinu više od 120 ljudi od 2019. Prema brojkama koje je dostavilo Ministarstvo unutrašnjih poslova Kosova, oko dvije trećine njih su djeca. Mnoge od njih rodile su u inostranstvu žene s Kosova, koje čine tri četvrtine odraslih povratnika. Iz Ministarstva navode da se djeca automatski smatraju građanima Kosova u slučaju kada su im očevi mrtvi ili nestali. Tek desetak od 120-ak povratnika su muškarci. Većina od 300-njak kosovskih muškaraca koji su otputovali u Siriju i Irak su nestali, pretpostavlja se da su mrtvi.
Ministarstvo unutrašnjih poslova prati odrasle povratnike i nadzire programe strukovnog osposobljavanja čiji je cilj da olakšaju njihovu reintegraciju u društvo. Kontaktirao sam porodice tih žena da vidim je li neka voljna za intervju. Jedan mi je srodnik rekao, pod uslovom anonimnosti, da žene ne mogu govoriti slobodno: one ovise o državi za isplate socijalne pomoći, te se boje pravnih i financijskih problema ako bi sa medijima imale bilo kakve neovlaštene veze.
Borac iz milicije sirijskih Kurda prolazi pored bombardirane zgrade u Raqqi, na istoku Sirije, nakon što je bivše uporište Islamske države ponovno zauzeto u kombiniranom napadu. Foto: EPA-EFE/YOUSSEF RABIH YOUSSE
Razgovor s Adelinom omogućilo je Ministarstvo unutrašnjih poslova, a održan je u njihovim prostorijama u centru Prištine, uz stalno prisustvo dužnosnika ministarstva. Kako je Adelina insistirala da će razgovarati samo s novinarkom, u skladu sa njeniim strogim vjerskim uvjerenjima, intervju je vodila moja kolegica Edona Musa.
Oko 95 posto Kosovara na popisu se izjasnilo kao Muslimani. Ovdje je uvriježena verzija vjere oblikovana relativnom tolerancijom iz osmanskog doba, a oslabljena desetljećima jugoslavenskog socijalizma. Kao opšta oznaka identiteta, vjera je većini Kosovara manje važna od albanske etničke pripadnosti i jezika. Oružana borba služi kao kamen temeljac tog identiteta, slavljenog prije svega od strane bivših gerilaca OVK-a koji su postali politička elita nakon sticanja nezavisnosti. Kosovska borba za nacionalno oslobođenje daleko je od džihadističke vizije civilizacijskog sukoba – i to najviše zato što ta borba smatra Zapad saveznikom, a ne protivnikom.
Međutim, uski krug društva kosovskih Albanaca okreće se strožijim verzijama islama, koje promovišu vjerski službenici i dobrotvorne organizacije povezane sa autokracijama Zaljeva. Na ulicama kosovskih gradića salafisti i vehabije su manjina, iako vidljiva. Muškarci su tipično bradati, žene pokrivene velom, dok njihov govor uključuje priličan udio arapskih povika kao što su “Subhanallah” i “Bismillah”.
Oni su izdvojena zajednica, jedinstveni u krajnjem oprezu prema novinarima. Kad su domaći džihadisti počeli ginuti u Siriji i Iraku, bezuspješno sam pokušavao da razgovaram s njihovim porodicama, putujući Kosovom uzduž i poprijeko. Istražujući ovu priču, vratio sam se na to, ali porodice nisu bile ništa pristupačnije nego ranije. “Bilo je to davno,” govorili bi zatvarajući vrata. U Srbici, kuća je bila u standardnom naselju srednje klase, ni bogatom ni siromašnom. U Vučitrnu, porodica je očito bila dobrostojeća. Imali su prekrasnu kuću s vrtom i garažom. U Kamenici je kuća izgledala mračno i jadno. U kući u Ferizaju, gradu južno od Prištine, otac me je odbio. Glatko obrijan i obučen u zapadnjačku odjeću, nije izgledao ni najmanje pobožno.
Iako radikalni islamisti na Kosovu imaju tendenciju da se drže po strani u javnosti, poznati su po izražavanju zapaljivih stavova na internetu i, povremeno, grubosti prema neprijateljskim vjerskim službenicima. Godine 2009., jedan je vjerski službenik iz grada Glogovca, zapadno od Prištine, teško pretučen od strane grupe islamskih tvrdolinijaša nakon što ih je kritikovao u svom govoru. “To nije bio lični napad,” kazao je imam Osman Musliu, koji nije u srodstvu sa novinarom. “Na meti sam bio zbog svoje borbe protiv radikalizacije.” Danas on poziva državu na više holistički pristup borbi protiv vjerskog ekstremizma, uključujući škole, nevladine organizacije civilnog društva i medije. Vlasti bi trebale usmjeriti napore i mimo osuđenih terorista, rekao je, na sve Kosovare koji dijele tu “užasnu ideologiju”.
Nuredin Sylejmani vjeruje da ga je kosovski pravosudni sustav maltretirao. Nije se želio slikati s prednje strane. Foto: Jeton Musliu
Sigurnosni i pravni stručnjaci upozoravaju na rizik od opuštanja u borbi sa vjerskim radikalima. “Kosovo zaslužuje pohvale za repatrijaciju svojih građana i za ispunjavanje svojih međunarodnih obaveza temeljitije od država s daleko većim resursima,” rekao je Adrian Shtuni, američki sigurnosni analitičar koji je opširno pisao o radikalizaciji i repatrijaciji džihadista na zapadnom Balkanu. No, kako kaže, “bilo bi pogrešno zamišljati da svi oni koji su vraćeni žale i traže ponovnu integraciju.”
Fatmir Collakaj, profesor prava na prištinskom AAB koledžu koji je obučavao kosovske sudije i tužioce, rekao je da bi Kosovo moglo požaliti što nije slijedilo primjer zemalja poput Ujedinjenog Kraljevstva, koje su odbile da natrag prime svoje radikalizovane građane.
“Bili smo pomalo pametni, pomalo naivni, pomalo humani,” rekao je. “Ponekad i nije tako loše ponašati se kao one starije, davno uspostavljene države. Ideološku indoktrinaciju nije lako preokrenuti.”
Na izlasku iz Dubrave, jednog od stražara sam ispitivao o ponašanju islamističkih osuđenika. “Kad ih čujete da pričaju, pomislili biste da su anđeli,” rekao je. “Ali pogledajte njihove dosjee i vidjet ćete koliko su zapravo nevini.”
Pogled iz zraka na historijski grad Prizren. Glavni tok islama na Kosovu nosi obilježja stoljeća otomanske vladavine. Fotografija: Fajar al Hadi na Unsplash
Adelina je upitana da li bi više voljela vidjeti strožiji oblik islama na Kosovu. Njen je odgovor bio pažljivo sročen. “Kada pogledate neke stvari, poželite da su drugačije,” rekla je. Ističe da joj je žao što je putovala u Siriju. “Da sam tada znala što znam danas, nikad ne bih otišla,” rekla je. Postala je emotivna dok se prisjećala puta kući. “Čuli smo da se u prištinskoj zračnoj luci govori albanski,” rekla je. “Nema veće sreće.” Adelinin drugi suprug također je vraćen u domovinu. Odslužio je dvije i po godine zatvora na Kosovu, a sada radi na građevini. Par je razveden.
Žene povratnice s Kosova velikom su većinom izbjegle dugotrajne pritvore. Jedva da ih ima osuđenih za krivično djelo, a nakon izricanja presude puštane su na slobodu na osnovu već odsluženog vremena. Fehmije Gashi-Bytyqi, advokatica iz Prištine koja je zastupala neke od žena, vjeruje da je pravosudni sistem ubrzao slučajeve njezinih klijentkinja. “Koliko ja znam, one sada brinu o svojoj djeci,” rekla je.
Postupanje prema ženama povratnicama odražava kulturne stavove na Kosovu, smatra sigurnosni analitičar Adrian Shtuni. Pretpostavlja se da su žene bile izmanipulisane ili prisiljene da odu u kalifat. “Postoji taj problematični kliše da su sve žene žrtve ili da su ih muževi prevarili,” rekao je on. “O svakom slučaju treba odlučiti na osnovu dokaza, a ne predrasuda ili rodne pristrasnosti.”
Postupanje sudova prema ženama također je moglo odražavati praktične aspekte, prema riječima službenika koji je radio s povratnicima i nije želio biti identifikovan. Kako su žene izbjegle zatvorske kazne, navodi taj dužnosnik, mogle su se nastaviti brinuti o svojoj djeci, poštedivši državu odgovornosti da dodjeljuje nove skrbnike.
Jesu li kosovski sudovi bili blagi prema ženama povratnicama zbog predrasuda ili pragmatizma? Obratio sam se tijelu za nadzor pravosuđa za komentar. U e-mail odgovoru su rekli da ne “zadiru u neovisnost sudija, niti u odlučivanje sudova”. .
Adelinina djeca su upisana u lokalnu školu. Morali su pohađati dopunsku nastavu nakon škole kako bi im se pomoglo da nadoknade znanje albanskog jezika. Posebno je ponosna na svoje tinejdžerke – one u školi puno obećavaju. “Da mi Allah da da doživim da ih vidim kao doktorice,” govori ona.
Jeton Musliu je novinar iz Prištine, koji se fokusira na korupciju i socijalna pitanja. Ova priča nastala je u sklopu Stipendije za novinarsku izvrsnost koju podržava Fondacija ERSTE u saradnji s Balkanskom istraživačkom mrežom. Uredio: Neil Arun.