Goli otok je nekada bio potpuno ogoljen, ali od sredine prošlog vijeka na nekim njegovim dijelovima ima drveća, koje pravi ugodan mediteranski ambijent. To pošumljavanje izvršili su zatočenici, koji su “dobrovoljnim radom” stvarali uslove da biljka proklija i počne rasti na kamenu.

“Stajali su iznad i svojim tijelom pravili hlad, pomjerajući se kako se sunce pomjera”, kaže arhitekta Vladi Bralić, koji se oko 25 godina bavi temama u vezi s Golim otokom.

Područje ispod Velebita izloženo je snažnim burama i slabo je naseljeno. Na obali nema većih naselja. Pejzažom kilometrima, uz morsko plavetnilo, dominira sivkasta boja obale i otoka. U tom ambijentu nalazi se Goli otok, nenaseljeno kamenito područje bez vode i sa surovim vremenskim uslovima. Takav otok je 1949. izabran za mjesto političkog prevaspitavanja ljudi za koje su tajna policija, politički organi ili vojni sudovi ocijenili da predstavljaju prijetnju tadašnjem poretku.

Među logorašima je bilo šest saveznih ministara, 36 generala i još veći broj pukovnika i potpukovnika, kao i intelektualaca. U nemilosti su se našli istaknuti partizanski komandanti i članovi njihovih porodica. Bilo je i onih koji su u ratu već prošli nacističke logore.

Zbog slušanja Radio Moskve na “krvavu cestu”

Komunistička Jugoslavija je nakon Drugog svjetskog rata bila sljedbenica Sovjetskog Saveza, kome se u jednom trenutku nisu svidjele samostalne aktivnosti jugoslovenskih komunista u drugim državama te još neke stvari. Sovjeti 28. juna 1948. objavljuju Rezoluciju Informbiroa i zahtijevaju da Komunistička partija Jugoslavije smijeni svoje rukovodstvo. Jugoslovenski vrh tvrdi da je nepravedno optužen i navode iz Rezolucije naziva čudovišnim, mada odmah ne kritikuje Staljina niti se njegove slike skidaju sa zidova.

Objava Rezolucije izazvala je šok među građanima i nije bilo lako prihvatiti činjenicu da Sovjetski Savez i Staljin više nisu prijatelji Jugoslavije.

“Shvatićete koliko je to bilo zbunjujuće za ljude… Neki misle, ‘možda Rusi znaju nešto što mi ne znamo, pa ne bi se trebalo svađati s Rusima’… To je nešto što će puno ljudi koštati odlaska na Goli otok”, kaže istoričar Boris Stamenić.

Napominje da je tada u Jugoslaviji postojala daleko starija generacija komunista od pojedinaca iz vrha partije.

U situaciji u kojoj Sovjeti izoluju Jugoslaviju i u kojoj je bilo čak naznaka vojne intervencije, u zemlji se počinju javljati “ibeovci” – pristalice sovjetskog režima, kao i ljudi koji su bili zbunjeni novonastalom situacijom. Kada je postalo jasno da neće doći do pomirenja, vlast kreće u borbu sa stvarnom, ali i mogućom opozicijom.

U početku se hapsi po 20-30 ljudi, a 1949. bez slobode ostaje njih na stotine. Za izolaciju velikog broja ljudi u proljeće 1949. izabran je Goli otok, kojim upravlja Uprava državne bezbjednosti (UDBA).

Stamenić navodi da se, mjesec nakon donošenja Rezolucije, u partijskom komitetu Crne Gore 36 članova bilo izjasnilo za ovaj akt, te da je bilo i onih spremnih na oružanu pobunu. S druge strane, osim otvorenih staljinista, na Goli otok su slani i oni koje bi neko zlonamjeran prokazao ili koji ne bi prijavili informaciju koju mu je dao agent UDBA-e.

“Bilo je nekih koji su ovdje završili zbog običnog komentara, neki zato što su naivno rekli da slušaju Radio Moskvu…”, navodi Stamenić.

Na Goli otok su prvo dovedeni zatvorenici iz “Lepoglave”, da izgrade nekoliko drvenih baraka za smještaj, a prvi politički zatočenici stižu 9. jula 1949. godine. Rijetki su znali gdje se nalaze, a ni njihove porodice nisu imale saznanja šta se s njima desilo. Vojna lica na Goli otok upućivao je vojni sud, a civili su slani po takozvanoj administrativnoj kazni.

Svezanih ruku ubacivani su u željezničke vagone za stoku, dok su u mraku samo mogli osjetiti tijela drugih ljudi. Dovoženi su brodom i grubo bacani u potpalublje, a potom skidani goli. Na obali su ih dočekivali drugi zatočenici, koji bi ih morali pljunuti, a oni bi trčali po oštrom kamenju kroz dugački špalir i dobijali udarce. Neki su izdahnuli već poslije špalira.

“To se zvalo ‘krvava cesta’. U špaliru su prvo bili samo milicionari, a poslije i zatvorenici”, navodi Bralić.

Na Golom otoku organizovana je proizvodnja koja je donosila zaradu. Logoraši su radili u kamenolomu, pilani, vadili su pijesak, pravili namještaj i pločice. Za težak posao dobijali su nedovoljne količine vode. Na otoku su izgrađeni kameni sistemi za prikupljanje kišnice, a voda je dovožena i brodovima.

S porastom broja zatočenika izgrađen je veći kompleks, ograđen žicom, i u njemu je bio uspostavljen sistem samouprave kojim su upravljali privilegovani logoraši. Starješine paviljona uživali su privilegije, ali su mogli biti vraćeni na dno sistema ako nisu provodili zadatke dobijene od UDBA-e. U taj prostor nije ulazila policija. Bralić ukazuje na kamenčiće na tlu koje su logoraši usitnjavali rukama, udaranjem većih komada jedan o drugi.

U jednom šumarku sa kaskadnim parkom, nalazi se devastirani kameni objekat, koji su logoraši zvali hotel. Tu su bili smješteni “udbaši” i u jednom dijelu su vršili ispitivanja. Bralić navodi da je na tom mjestu prvobitno bila samo hrpa kamenja, dok zatočenici nisu izgradili objekat i posadili drveće.

Prokazati oca

Kako je logor bio namijenjen za prevaspitavanje, bilo je potrebno dokazati da ste na pravoj ideološkoj strani u sukobu između Staljina i Tita. Istraga je tek počinjala.

“Kako dokazati? Najbolje je bilo prokazati nekoga… Neki nisu htjeli optužiti nekog nedužnog čovjeka, nego bi rekli za brata ili oca, jer su mislili da će im oni moći oprostiti”, navodi Bralić, koji je tokom istraživanja razgovarao sa nekadašnjim zatočenicima.

Ko nije bio na putu da revidira svoje stavove, život i rad su mu različitim metodama dodatno otežavani. Nepopravljivi “ibeovci” i stari komunisti, uglavnom istaknuti oficiri, rukovodioci i intelektualci, bili su smješteni u velikoj rupi, dubokoj desetak metara, koja je bila iskopana prilikom nekih ranijih traganja Italijana za boksitom. Taj dio se zvao “radilište 101”, a poznat je i kao “Petrova rupa”. Stamenić navodi da su tu bili uglavnom Crnogorci i da je jedan od njih, Petar Komnenić, kada je doveden, kazao da to nije nikakva radionica, već obična rupa.

Objašnjava da su ovi tvrdokorni zatočenici bili odvojeni od drugih kako ne bi vršili uticaj ili eventualno organizovali pobunu. Rupa je sada u većoj mjeri zatrpana.

Stamenić kaže da se nastojala spriječiti solidarnost i jedinstvo među zatočenicima, te da su logoraši pričali kako je bila dovedena i infiltrirana grupa Bosanaca, zatvorenika, od kojih su neki bili čak osuđeni zbog kolaboracionizma sa ustašama i nacistima.

Priča kako su u tom mikrokosmosu oni na dnu logoraške hijerarhije posljednji dobijali da jedu, a noću su buđeni iz sna i tjerani da stoje nageti nad kantom u koju je vršena nužda.

Kroz logor na Golom otoku, najveći u sistemu logora za zatvaranje “ibeovaca”, za šest godina prošlo je oko 13.000 osoba, a u nekom trenutku najviše ih je bilo oko 4.000. Od batinanja, fizičke iscrpljenosti i bolesti umrlo je blizu 300 ljudi, a neki su izvršili samoubistvo. Bilo je zatvoreno oko 800 žena.

Žene su bile držane i u jednoj uvali na susjednom otoku Sveti Grgur, gdje i danas stoje autentični ostaci kamenih nastambi iz tog vremena. Na drugoj strani Svetog Grgura dovođene su grupe tvrdokornih zatočenika, uglavnom oficiri.

Neki zatočenici su pričali da su po dolasku na Goli otok pronalazili ljudske kosti i dijelove obuće. Pretpostavlja se da su tu bili ostavljeni neki ruski zarobljenici iz Prvog svjetskog rata, ali istraživači ističu da to nije pouzdano utvrđeno.

Nakon smrti Staljina politička situacija se relaksira, a logor se raspušta 1956. godine. Zatočenici su morali potpisati da se obavezuju na šutnju i tako je Goli otok dugo bio jugoslovenska javna tajna. Stamenić kaže da se pokušalo opravdati ono što se dešavalo i prikazati da državni vrh nije za to znao.

“Bila je teza – da nije stvoren Goli otok, cijela bi Jugoslavija bila Goli otok”, kaže Stamenić.

Nekadašnji logor za političko prevaspitavanje 1956. postaje zatvor u koji su dovođeni maloljetni delinkventi, osuđenici za blaža krivična djela i politička djelovanja. Za te potrebe su izgrađeni dodatni objekti. Kada je 1988. i to zatvoreno, imovina je pokradena i devastirana. Na jednom od zidova prefarbane su ispisane poruke mržnje i ustaške parole.

Moguća budućnost Golog otoka

Uprkos istorijskoj važnosti Golog otoka i njegovom regionalnom značaju, devastirani objekti koji propadaju ilustruju današnji odnos prema nekadašnjem logoru i njegovim žrtvama. Oni su sporedna tema u kulturi sjećanja iz niza razloga, a sumnje i danas oblikuju javno mišljenje o pitanjima: Da li su na Golom otoku bili politički zatvorenici ili obični kriminalci? Da li su svi bili vatreni pobornici Staljina? Ako su bili staljinisti, da li se moglo učiniti nešto drugo osim izolacije? Ako nisu bili staljinisti, kako su uopšte došli u situaciju da budu uhapšeni?

Da bi se ova tema približila široj javnosti, u organizaciji Fondacije “Friedrich Ebert” i “Documente” iz Zagreba uspostavljen je Virtualni vodič kroz povijest Golog otoka. Fondacija “Friedrich Ebert” do sada je organizovala više studijskih posjeta na ova dva otoka.

Milena Radošević iz Pule kaže da je njen djed Petar Radošević bio antifašista i da je bio u više logora kao politički zatvorenik, uključujući Goli otok. Po izlasku je radio kao psiholog. Ona smatra da je izuzetno važno govoriti o ovoj temi, kao upozorenje na jedan dio ljudske prirode.

“Izričito se protivio dijeljenju ljudi nakon svega što su prošli u ratu… Najviše ga je ljutilo što su ljudi tjerani da se okreću jedni protiv drugih. Na to je bio beskrajno ljut”, priča Milena.

Na Golom otoku i Svetom Grguru nema muzeja niti su lokacije obilježene informativnim tablama. Vlada Hrvatske postavila je 2011. spomen-ploče “u znak sjećanja na žrtve komunističkog režima u povodu sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima”.

Brigu o Golom otoku država je prepustila lokalnoj zajednici, ali opština Lopar na Rabu, koja je najbliža ovom otoku, i grad Rab se sudski spore oko njega. Za to vrijeme tragovi života bivših političkih zatvorenika propadaju.

Bralić kaže da postoje tri modela kako bi se Goli otok mogao urediti u budućnosti. Razvijanje memorijalnog modela podrazumijevalo bi obilježavanje najvažnijh lokacija u znak sjećanja na žrtve tadašnjeg sistema, drugi model bi stavio fokus na geologiju i prirodu, jer je otok bogat endemičnim vrstama, a treći bi bio proizvodni model. Bralić smatra da je moguć i hibridni model, kao i selektivni i primjereni oblik turizma.

“Ne bi se trebalo zanemariti da je to ipak jedno mjesto sjećanja. Europa ih je puna i ona to obilježava”, ističe Bralić.

Na Golom otoku slobodno pasu ovce koje mještani iz okolnih naselja dovode na ispašu. Na Svetom Grguru posjetioce, među kojima je i novinarka Detektora, dočekuju druželjubivi jeleni. Njihovo prisustvo potiče iz perioda kada je, nakon raspuštanja logora, na otoku bilo napravljeno lovište.

Posjetioci dolaze brodovima, koje neki turistički radnici privlače reklamom za “hrvatski Alcatraz”. Ima turista koji dolaze svojim brodicama da se kupaju i sunčaju, a može se čuti i radosni vrisak prilikom skoka u vodu. Na oba otoka radi po jedan ugostiteljski objekat uz luku.

Kome nije prijatno da nekoliko sati hoda po vrućini kako bi vidio lokacije na kojima su neki ljudi, godinama, rukama drobili kamen i bili prisiljavani da pljunu novopridošle “kolege”, na Golom otoku im je na raspolaganju vozić koji vuče traktor sa natpisom “Goli express”. Kad završi turu, u luci će ga dočekati restoran, muzika i dim od prženja ribe tako da će se moći brzo vratiti iz povijesti i možda teških osjećaja koje mu je izazvalo razmišljanje o nekim ljudima koji su pravili hlad sadnicama da porastu ili su uslovljavani da optuže nedužnog rođaka ili poznanika kako bi pokazali da su se “popravili”.