Godišnjica masakra u Ferhadiji, Foto: BIRN BiH
Abdulah Mustajbašić jedan je od 108 ranjenih Sarajlija koji se tog 27. maja 1992. godine zadesio u ulici Vase Miskina, današnja Ferhadija. Izgubio je nogu u masakru, a njegov prijatelj je ubijen.
“Ostalo je samo jedno fotografsko sjećanje, nisam vidio ništa, samo mrtve i ranjene i zapomaganje“, rekao je Mustajbašić.
Predsjednica Unije civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo, Senida Karović, rekla je da je to bio jedan od prvih većih krvoprolića koji su se desili tokom opsade Sarajeva koja je trajala 1.425 dana.
“Građani Sarajeva nisu ni bili svjesni šta ih sve čeka naredna 44 mjeseca. Tek smo tada postali svjesni šta ćemo preživjeti. Moram reći da je Sarajevo i do tog 27. maja već bilo pod opsadom – bilo je bez struje, bez vode, hrane je ponestajalo. Danas se sjećamo svih ubijenih Sarajlija koji su doživjeli nevjerojatno zlo“, rekla je Karović.
Merdžida Salić Ahmetovski u ovom masakru izgubila je majku Hatidžu Salić koja je pošla da kupi hljeb.
“Živjeli smo na Skenderiji i onda je jedna grupa ljudi krenula, pošto je trebao da dođe hljeb u ulici na Čobaniji, ali to jutro nije došao, pa je dosta naših komšija, a i moja mama, prešlo ovdje i stalo u red za hljeb. Ona je nažalost izgubila život. Oni su bili samo civili. Tada mi nije bilo jasno da se civili mogu tako ubijati na ulicama u redovima, tako da i nakon 32 godine imam taj isti osjećaj, imam neku ljutnju na sve, na kompletan svijet, što su dozvolili da toliko nas nastrada”, rekla je.
Premijer Kantona Sarajevo Nihad Uk je u obraćanju kazao da su građani Sarajeva, nastojeći da prežive, bili ubijani s namjerom. Podsjetio je na stradanja civila u Ukrajini i Palestini.
“Reprize stradanja nevinih građana Sarajeva, nakon Ferhadije, nažalost ćemo vidjeti kod Daira i na Dobrinji, tokom dženaze u Dudakoviću u Buljakovom Potoku, tokom sankanja djece na Alipašinom Polju, tokom dječije igre na Bistriku, zatim na pijaci ‘Markale’, Gradskoj tržnici. Nazivajmo stvari pravim imenom – nisu oni poginuli, oni su ubijeni“, rekao je Uk i dodao da počinioci ratnih zločina moraju biti kažnjeni.
Obilježavanju su prisustvovali i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić, predstavnici Vlade Kantona Sarajevo, udruženja preživjelih žrtava i brojni učenici.
U ovom masakru ubijeni su: Nedžad Abdija, Ismet Ašćerić, Ruždija Bektešević, Snježana Biloš, Predrag Bogdanović, Vladimir Bogunović, Vasva Čengić, Gordana Čeklić, Mirsad Fazlagić, Emina Karamustafić, Mediha Omerović, Bahrija Pilav, Mila Ruždić, Mile Ružić, Hatidža Salić, Galib Sinotić, Abdulah Sarajlić, Sulejman Sarajlić, Sreten Stamenović, Srećko Šiklić, Božica Trajeri-Pataki, Vlatko Tanacković, Srećko Tanasković, Tamara Vejzagić-Kostić, Jusuf Vladović i Izudin Zukić.
Sarajevski civili, kako je utvrđeno presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), napadani su snajperskim i artiljerijskim projektilima dok su obrađivali vrtove, kupovali na pijaci ili čistili gradske ulice. Na njih je pucano dok su bili na sahranama, u kolima hitne pomoći, tramvajima, autobusima ili na biciklima.
Presudama u Hagu, za kampanju terora nad civilima – snajperskim i artiljerijskim napadima – na doživotne kazne zatvora osuđeni su bivši politički i vojni vođa Republike Srpske – Radovan Karadžić i Ratko Mladić, te bivši komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske Stanislav Galić. Nekadašnji komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Dragomir Milošević osuđen je na 29 godina zatvora zbog terora nad civilima u Sarajevu.
Tokom 44 mjeseca opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine, prema podacima udruženja, od 1992. do 1995. godine, ubijeno je više od 11.000 stanovnika, od čega oko 1.600 djece. Više od 30 godina nakon završetka rata, nije podignuta nijedna optužnica protiv odgovornih za granatiranje i snajpersko djelovanje nad građankama i građanima Sarajeva.
