Ajna Jusić, predsjednica Udruženja “Zaboravljena djeca rata“ podsjeća da je tokom 2023. i 2024. napravljen međunarodni presedan, kada je Bosna i Hercegovina postala prva država u svijetu koja je priznala djecu rođenu zbog rata.
“Želim istaći koliko je ovo ekspresno brz rad bio, u suštini jako brzo smo uspjeli napraviti ovakve promjene, jako brzo smo uspjeli kreirati prostor u kojem su preživjeli i djeca rođena zbog rata bili spremni da rade na ovom pitanju, koje je izrazito teško i retraumatizirajuće za većinu nas koji smo bili dio ovog procesa”, rekla je Jusić.
“Ali možda najveći i najvažniji dio jeste činjenica da su žene preživjele, dio muškaraca preživjelih i djeca prenijeli ono što su njihove istinske potrebe i nekako na najbolji način smo to uspjeli inkorporirati u Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata“, kaže, navodeći da je nakon usvajanja Zakona o zaštiti civilnih žrtava od Vlade Federacije došlo do problema u njegovoj implementaciji.
Merjem Muhadžić, pravna konsultantica Udruženja “Zaboravljena djeca rata“, pojašnjava da Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata donosi konkretne benefite, kao što su zdravstvena zaštita, pravna pomoć, podrška u obrazovanju te šalje jednu snažnu poruku – da je sistem spreman biti na usluzi, posebno osjetljivim kategorijama kao što su djeca rođena zbog rata.
“Djeca rođena zbog rata su sadašnja i buduća istina bosanskohercegovačke prošlosti, a postojeći zakonski okvir tome daje potvrdu. Na putu postizanja ciljeva tranzicijske pravde kojim BiH kroči, ovaj zakon je jedan zaista pohvalan i hrabar korak koji smo napravili“, kaže ona.
Govoreći o brojnim izazovima u implementaciji Zakona, Muhadžić kaže da ovaj zakon počiva na principu podijeljene nadležnosti te jedan dio prava pripada nadležnosti kantona.
“Ta prava koja se ostvaraju na kantonalnom nivou su jedina prava za djecu rođenu zbog rata i sada imamo problem da godinu dana poslije, nakon što je Zakon ne samo stupio na snagu već i u primjenu, mi nemamo kantonalnih propisa kojima je uvedena posebna kategorija djeca civilnih žrtava rata, već apsolutno nijedna kategorija iz Zakona nema pristup tim pravima na kantonalnom nivou“, kaže ona.
Dodaje da je veoma problematična činjenica što godine prolaze, a postoji pravo koje se konkretno odnosi na djecu, odnosno pravo na obrazovanje koje je ograničeno rokom do 35 godina života.
“Djeca rođena zbog rata su trenutno u dobi od 28 do 33 godine života, što znači da protekom vremena, njima je sve kraći rok odnosno kraće vrijeme za uživanje tog prava“, navodi ona.
Jusić je tokom predstavljanja “Priručnika za ostvarivanje prava djece rođene zbog rata: Izazovi, pravni okvir i institucionalna podrška“ navela da je u njemu prikazan pravni put za djecu rođenu zbog rata, kako bi ostvarili svoj status.
Adnan Delić, federalni ministar rada i socijalne politike, pojašnjava da su na ovom priručniku radila djeca koja su rođena iz ratnog zločina silovanja, te da on ne predstavlja samo puka slova na papiru i puku statistiku, nego borbu za istinu, pravdu i dostojanstvo koje je već 30 godina uskraćeno ovoj djeci.
“Što se tiče Zakona, on je – kao i svi drugi i mnogi zakoni sa federalnog i entitetskog nivoa – zakon koji propisuje opšte i generalne okvire, ali neke suštinske stvari u kontekstu prava djece rođene iz ratnog zločina silovanja su u suštini na kantonalnom nivou, mislim na obrazovanje koje je u nadležnosti kantona, mislim na zdravstvo koje je također u nadležnosti kantona ili neka druga prava“, kaže on.
Delić dodaje da u sistemu trenutno nije prijavljeno niti dvije hiljade žena koje su silovane u ratu, a koje su dobile status posebne kategorije civilnih žrtava rata.
“Prema svim istraživanjima koja su rađena na nivou BiH, tih žena je otprilike 50 hiljada“, navodi on.
Midheta Kaloper iz Udruženja žrtava rata “Foča 92-95“ smatra da je prioritetno da se ubrza proces banjskog liječenja, stambenog zbrinjavanja te bolje zdravstvene zaštite.
“Godina dana je prošla od usvajanja Zakona, od implementacije Zakona, morat ćemo krenuti malo ofanzivnije i ponovo skupiti snage da ne dozvolimo da kantoni budu države u državama, da rade svoj posao jer je sada posao ključni na njima i mi zaista više ne možemo čekati vrijeme“, zaključuje ona.
