Ideja je bila da novinarke i novinari Detektora govore o pričama koje su im bile najdraže za raditi, koje su imale najveći odjek, ali i kako su se odrazile na njih. Kada sam završila snimanje, vidjela sam da je zaista jako teško predstaviti naš rad u samo 25 minuta, jer su kolege tokom intervjua govorile o više priča i zaista je nemoguće bilo izdvojiti samo neke.

Odlučila sam da u ovoj epizodi Detektor TV-a moje kolege govore o tome kako je raditi na pričama, šta ih motiviše da ne odustaju u traganju za istinom i kako se sve te priče odražavaju na njih.

S obzirom na specifičnost tema kojima se bavimo, uvijek posebnu pažnju pridajemo razgovoru sa žrtvama, odnosno preživjelima. Međutim, ma koliko profesionalno pristupali, gotovo je nemoguće da sve ove priče ne ostave traga na nama.

Izvršni direktor Denis Džidić, koji je već 17 godina u BIRN-u BiH, prisjetio se svojih novinarskih početaka i priča koje su na njega ostavile trag, poput dokumentarnog filma o ženama i muškarcima koji su preživjeli ratno seksualno nasilje.

Njegov zadatak je bio, kako kaže, da pronađe muškarce koji bi govorili o onome što im se dogodilo.

“On je zarobljen u Zvorniku. Njega su pripadnici paravojne formacije ‘Žute ose’ odveli u tamošnji Dom kulture, gdje je bio zarobljen niz muškaraca. Bio je njegov otac tamo. Onda su ih zlostavljali na način da je on oca morao da oralno zadovoljava, a otac njega. To je baš teško, to je najgora priča koju sam ikad čuo“, kaže on.

Haris Rovčanin, pomoćnik urednika, također kaže da je više puta bio na rubu sloma nakon razgovora s preživjelima, ali da je naš posao da pomognemo da se čuje njihov glas.

“Ako želite, rado ćemo vam pomoći da se vaša priča čuje, da odgovorni koji su vas doveli u tu situaciju i odgovorni za sve ono što ste preživjeli budu procesuirani. To je ono što nas tjera da radimo“, kaže on.

Tokom dvije dekade – koliko postoji BIRN BiH – brojne kolege ostavile su neizbrisiv trag. Učili smo jedni od drugih u želji da što bolje ispričamo priče koje se moraju čuti u javnosti. Počeli smo s vrlo malim kolektivom, a danas BIRN BiH ima skoro 30 uposlenika, većinom novinarki i novinara koji svakodnevno izvještavaju o tranzicionoj pravdi, ratnim zločinima, korupciji, desničarskim organizacijama, stranim uticajima, kršenju ljudskih prava i brojnim drugim temama.

Kroz ovu epizodu htjela sam pokazati da iza kamere stoje, prije svega, ljudi kojima sagovornici sve ove godine ukazuju povjerenje i pričaju najteže životne priče. One s nama ostaju duže nego što mnogi misle.

Glavni i odgovorni urednik BIRN-a BiH Semir Mujkić i novinar Jasmin Begić govore kako teško im padaju priče, pogotovo o stradaloj djeci, nakon što su i sami postali očevi.

Semir kaže da uvijek razmišlja o tome šta će se desiti kad ti ljudi vide sadržaj, a da ga mirnim čini što novinarski posao radimo u dobroj namjeri i na najbolji način koji možemo.

“To mi nekako daje način da sve to procesiram, ali moram reći da je bilo puno lakše prije nego što sam dobio djecu. Ono što se stvarno promijenilo jeste da te sadržaje koji se odnose na djecu gledam stvarno puno emotivnije i puno drugačije“, govori on.

Jasmin se prisjetio rada na projektu Mjeseci opsade u kojem je intervjuisao 44 osobe koje su preživjele opsadu Sarajeva, a u kojem je imao dosta teških priča koje ne može zaboraviti, poput priče o majci čije dijete je bilo ranjeno snajperom sa Špicaste stijene.

“Tu priču nikad neću zaboraviti, ili oca koji nosi dijete koje je pogodio snajper u opkoljenom Sarajevu, te njegove nade da će to dijete preživjeti. Dok nisam postao roditelj, nisam toga ni bio svjestan, šta znači ta bol kad neko ostane bez djeteta. Mislim da je to najstrašnija stvar na svijetu“, govori on.

Snimanje Detektor TV. Foto: BIRN BiH

Za nas novinare Detektora postoji više načina da dođemo do priča, ali nas uvijek najviše pokreću priče o stvarima koje nas nerviraju u našem okruženju i društvu. Ovo podrazumijeva brojne terene koji nisu uvijek ni prijatni, ali ni sigurni po nas. Bez obzira na sve, pa čak i ako se vratimo “praznih ruku“ s terena, ostaju nam uvijek uspomene koje prepričavamo.

Džana Brkanić još uvijek nije bila zamjenica urednika kada smo nas dvije otišle na teren u Hercegovinu, uoči haške presude Jadranku Prliću i drugima. Još uvijek prepričavamo da tih nekoliko dana nismo imale vremena da jedemo, nego smo u automobilu rezale mesni odrezak dok smo iz Stoca vozile prema Mostaru.

Džana se prisjetila i snimanja u Miskoj Glavi kod Prijedora, kada je snimala osobu koja je preživjela strijeljanje.

“Nije bilo nimalo prijatno. Nas su ljudi opkolili bukvalno, počeli se naguravati s nama, otimati kameru našem snimatelju, a ja sam govorila da snimamo za Nacionalnu geografiju jer nisam htjela da otkrijem ko je čovjek s nama“, kaže ona.

Novinar Enes Hodžić govori da uvijek ima bojazan šta će biti sa sagovornicima nakon što se kamere ugase.

“Mi dođemo na dan-dva, tri-pet, mi razgovaramo s njima, pokušavamo da riješimo neki problem, onda se brinem da li smo im ostavili veći problem. Jer mi dođemo tu tri dana, novinari smo, mediji, drugačije se gleda na nas, i onda ponovo njih ostavimo same“, kaže on.

Tokom godina smo za brojna istraživanja i priče dobili oko 25 nagrada koje nas podstiču da što bolje i istrajnije radimo naš posao, ali uvijek su nam jako bitna priznanja naših sagovornika.

Novinarka Azra Husarić Omerović kaže da je posebno dotiču kršenja ljudskih prava, pogotovo prava djece s poteškoćama u razvoju, o čemu je uradila brojne priče.

“Dobila sam  UNICEF-ovo priznanje za priče o djeci s poteškoćama u razvoju, ali rekla bih koliko god je satisfkacija dobiti nagradu, veća je satisfakcija kada vas majka tog djeteta nazove i kaže: “E, Azra, dobio je Harun asistenta u nastavi. Hvala ti“.

BIRN BiH u treću dekadu ulazi s promjenom dugogodišnjih naziva i izgleda emisija, kao i jedinstvenim sadržajima koji će obilježiti ovu godinu. Ono što ostaje isto jeste naša predanost i upornost da ispričamo vaše priče na što bolji način.