Više od dvadeset pet godina kasnije, sreli su se ponovo i počeli komunicirati. U 2021. godini su se vjenčali, spajajući vjenčanje s njegovim 60. rođendanom.

“To je bilo ‘jeans vjenčanje’. Dress code za mladu, mladoženju i goste bio je jeans”, sjeća se Olena.

“Ušli smo na konjima u restoran, gdje su nas čekali rodbina i prijatelji, sve je bilo vrlo lijepo. S optimizmom smo gledali u budućnost”, dodala je.

Neposredno prije početka ruske invazije na Ukrajinu, Sergiy je već bio pola godine u mirovini. Pošto je imao iskustva kao pisac i novinar, supruga mu je predložila da napiše nešto za djecu. Muž je napisao dvije bajke o njihovom gradu i par je počeo tražiti izdavače. Međutim, nisu uspjeli – rat je uništio sve njihove planove.

Nakon 24. februara 2022. godine, kada je počela ruska invazija, Olena skoro tri dana nije govorila, samo je radila po kući. Sergiy, bivši specijalac i vojnik, brzo se smirio i počeo je na svojoj Facebook stranici i Telegram kanalu objavljivati o dešavanjima u Novoj Kakhovki pod okupacijom.

Olena i Sergiy. Foto: Olena Tsyhipa

Nedugo nakon što su ruske snage preuzele grad, 6. marta 2022. godine, u Novoj Kakhovki održan je improvizirani proukrajinski miting. Sergiy je bio prisutan i streamovao je za svoje društvene mreže. Upravo tada je prvi put saznao da ga traže. On je 12. marta 2022. godine otišao završavati neke obaveze i nije se vratio.

Olena dugo nije imala nikakve informacije. Nosila se s depresijom i tugom.

Nakon više mjeseci nesigurnosti, saznala je da bi se on trebao nalaziti u gradu Skopin u Rjazanjskoj oblasti. Sergiy joj se javio putem zvaničnog portala za komunikaciju zatvorenika s porodicama. Otkrio joj je da je ranije bio zlostavljan u pritvoru na Krimu.

Sada povratne informacije o suprugu dobija preko advokata s kojim Sergiy komunicira putem specijalno opremljenog komunikacijskog punkta. To je ruski advokat koji ga zastupa po službenoj dužnosti, a Olena ne postavlja mnogo pitanja jer razumije težinu situacije.

“Platila sam obrasce za dopisivanje, ali dobijem samo jedno pismo mjesečno od muža, iako mu pišem svake sedmice”, kaže Olena i dodaje da nije sigurna da on i prima sva njena pisma jer se žalio na to.

“Razumijem da mu uskraćuju ovu mogućnost jer odbija raditi. On im je rekao da je zvanično penzioner i da, prema zakonima Rusije, ima pravo da ne radi”, dodaje.

Prema njenim riječima, Sergiya prisiljavaju da uzme ruski pasoš, ali on to odbija. Zbog svog položaja, Sergiy je nekoliko puta slan u izolaciju u zatvoru iz formalnih razloga – navodnog kršenja zatvorskih pravila. Nakon toga, kaže Olena, Sergiy je prebačen u strožiji zatvor. Ranije je Sergiy zamolio svoju suprugu da mu pošalje lijekove i odjeću, što je ona i učinila. Tamo gdje je sada više ne može primati pakete na vrijeme, već mora čekati pola godine.

Olena ne gubi nadu da će Sergiy biti oslobođen. S organizacijom “Civili u zarobljeništvu” bori se za zagovaranje rješenja za zarobljene civile. U jesen ove godine je, s članovima porodica drugih osoba koje su u ruskom zarobljeništvu, boravila na zagovaračkom putovanju po Evropi.

Dobila je grant za putujuću izložbu pod nazivom “Molim vas, oslobodite ptičice”. Izložba je posvećena svim zarobljenim civilima, a prikazuje živote šest osoba, među kojima je i Sergiya.

Olena i Sergiy. Foto: Olena Tsyhipa

Međunarodni savez za ljudska prava u Frankfurtu na Majni u Njemačkoj ključni je partner koji razmjenjuje dopise s ruskom stranom, nastojeći isposlovati puštanje civila na slobodu.

S Olenom je na zagovarački put krenulo deset žena – supruga, majki, kćerki i sestara zarobljenih civila. Posjetile su Njemačku, Strasbourg u Francuskoj i sjedište Vijeća Evrope, kao i Ženevu i sjedište Ujedinjenih nacija.

U Ženevi je u glavnoj kancelariji Međunarodnog Crvenog križa predat apel da se osiguraju posjete i dopisivanje sa zarobljenim civilima.

“Svijet mora znati istinu”, kaže Olena i dodaje da se premalo govori o broju civila koje ruske vlasti drže pritvorenim.

Prema podacima Ukrajinskih ombudsmana za ljudska prava, trenutno ruske vlasti drže preko 18.000 civila u pritvoru ili zarobljeništvu.

Olena je mogla otići u inostranstvo i živjeti bez briga i eksplozija. No, odlučila je ostati u Ukrajini kako bi javno govorila.

“Tokom našeg posljednjeg putovanja, potresli smo Evropu svojim pričama. I prvi put smo unutar naše nevladine organizacije sve organizirali sami, našli finansijska sredstva. I to je za nas bilo i čudo i radost istovremeno, što nam je sudbina poslala ljude koji su se odazvali i uspjeli smo”, kaže ona.

Parlamentarna skupština Vijeća Evrope je 2. oktobra ove godine usvojila Rezoluciju “Nestali, vojni i civilni zarobljenici usljed agresije Ruske Federacije protiv Ukrajine”. Za dokument su glasala 74 člana, protiv – nijedan. Dokument, među ostalim, ističe brojna kršenja prava vojnih i civilnih zarobljenika.

Sada, šetajući ulicama Kijeva u pauzama između alarma i ruske dronove i raketnih napada, Olena ponekad na trenutak zaboravi na rat. No, samo na trenutak.

“Radujem se kada neko ima priliku živjeti sa svojom porodicom, neko se bavi svakodnevnim poslovima”, kaže.

“Ali, znate, kada dođem na Trg nezavisnosti i vidim koliko zastava postavljaju u spomen na poginule, osjećam se užasno. Ako je ranije bilo nekoliko hiljada, sada su to desetine hiljada. I shvatila sam da je ovaj rat slomio mnoge ljudske sudbine, razbio porodice. Djeca su postala siročad, žene i udovice u depresiji – to je vrlo teško”, kaže Olena i dodaje da neće odustati dok ne vrati Sergiya kući, svojim kćerkama i staroj majci.