“Ne prođe ni dan a da ne učinimo nešto da pronađemo svoje najmilije”, kaže Viktoriia, supruga vojnika 24. mehanizovane brigade Ukrajinskih kopnenih snaga.

Kao i hiljade drugih ljudi u Ukrajini, ona od nule uči složene postupke traženja osoba nestalih u ratu: gdje i koliko često se prijaviti, kao i koje konkretne zahtjeve podnijeti. Te su radnje postale rituali koji ih održavaju u životu.

U skoro tri godine ruske invazije punih razmjera protiv Ukrajine, nestalo je najmanje 55.000 Ukrajinaca, većinom vojnog osoblja. Dok raznorazne vladine agencije tragaju za nestalim vojnicima, Ukrajina je razvila neformalnu mrežu inicijativa lokalnih vlasti, volontera i porodica, koji svakodnevno ulažu napore na prikupljanju informacija o svojim najmilijima. Svjedočanstva braće po oružju, posljednja poznata lokacija mobitela ili videozapisi iz ruskog zarobljeništva – svaki i najmanji detalj bi ih mogao približiti odgovorima.

Sa sjedištem u Lavovskoj oblasti, 24. brigada kralja Danyla sastoji se od branitelja iz zapadnih regija Ukrajine. Ovog ljeta neke od njenih jedinica su preraspoređene na jedno od najužarenijih mjesta ovog rata – Časiv Jar u Donjeckoj oblasti. Tokom tih mjeseci najmanje 54 vojnika izgubila su kontakt sa svojim najmilijima. Krajem augusta njihovi su se srodnici okupili na mirnoj akciji “Oslobodite sve”. Do oktobra su organizovali sastanak sa Koordinacijskim štabom za postupanje s ratnim zarobljenicima, tražeći odgovore na pitanje koje dominira njihovim životima: “Ima li ikakvih vijesti o mojim voljenim?”

Nakon sastanka s državnim vlastima, porodice su se okupile u Centru za podršku porodicama ratnih zarobljenika i nestalih osoba u Lavovu. Govore istim jezikom zajedničke tuge i odlučnosti, i ne biste rekli da im je ovo tek drugi susret.

Traženje tragova

Članovi porodica nestalih. Foto: BIRN

Stabilizacijske tačke na prvoj liniji fronta i bolnice prva su mjesta gdje porodice traže svoje nestale. Khrystyna, supruga vojnika iz 24. brigade, prisjeća se kako je poznanik pronašao njenog supruga u bolnici nakon dva mjeseca čekanja – zahvaljujući DNK podudaranju. Nadahnuta time, odlučila je otputovati u istočni dio Ukrajine, bliže borbama.

“Posjetila sam stabilizacijske tačke, putujući iz Harkova i vraćajući se kroz Čugujev, Slovjansk, Družkivku…”, Khrystyna govori grupi.

“Imaš li sada status borca?”, šali se drugi član grupe, izazivajući smijeh.

“Na jednoj stabilizacijskoj tački rekli su mi o nekoliko neidentifikovanih muškaraca u teškom stanju, bez dokumenata. Tako sam počela posjećivati bolnice u Dnjipru”, nastavlja Khrystyna. Iako nije uspjela pronaći muža, ova žena ne odustaje.

“Na osnovu informisanog pristanka ovih porodica, pomažemo ukrajinskoj nacionalnoj policiji pružajući ove podatke nacionalnoj policiji kako bismo im pomogli pronaći DNK podudaranja”, objašnjava šef organizacije.

Srodnici također budno prate ruske Telegram kanale i druge društvene mreže, gdje Rusi objavljuju fotografije i videozapise zarobljenih ukrajinskih vojnika.
Jedna žena iz ove grupe, Svitlana, prepoznala je svog supruga u videu koji su Rusi objavili na TikToku. Čak se i ova mračna potvrda doživljava kao olakšanje: porodice se najviše boje da se njihovi voljeni neće vratiti lično, nego u kovčegu.

Nakon posljednje dvije repatrijacije poginulih ukrajinskih vojnika – 501 i 536 tijela – zajednica porodica počela je obrađivati evidenciju neidentifikovanih mrtvih.

“Zapisujemo prepoznatljive osobine, tetovaže … Psihološki je teško čitati o izgubljenim udovima, slomljenim čeljustima, opečenoj koži, i shvatiti da bi to mogao biti vaš najmiliji”, kaže predstavnik zajednice porodica 24. brigade.

Srodnici pomno pregledavaju zapise od mrtvačnice do mrtvačnice, deset do 15 ličnih profila odjednom.

“Na kraju dana čestitamo jedni drugima što nismo pronašli nikog svog…”, kažu predstavnici ove zajednice.

Podaci su ključni za rješavanje pitanja nestalih

Članovi porodica. Foto: BIRN

S bogatim iskustvom od preko 20 godina na Balkanu, gdje je tragao za nestalima, Matthew Holliday, programski direktor za evropski program pri Međunarodnoj komisiji za nestale osobe (ICMP), vidi nešto novo u Ukrajini.

“Jedinstveno je i bez presedana da su ukrajinske vlasti pokrenule istrage o nestalim osobama tokom ratnog perioda. A to stvara mnoštvo dodatnih izazova”, kaže Holliday.

Jedna od poteškoća koju ističe jeste da su porodice nekih nestalih osoba nedostupne državi jer su se odselile u inostranstvo, što onemogućuje prikupljanje uzoraka DNK. Poseban protokol potpisan krajem ljeta s nacionalnom policijom omogućio je stručnjacima ICMP-a da prikupljaju informacije od Ukrajinaca u inostranstvu.

Od početka rata punog obima 2022. godine, prikupili su 2.000 referentnih uzoraka od ukrajinskih porodica. ICMP je također proveo kampanje u Poljskoj i Njemačkoj, prikupljajući biološke uzorke koji se sada analiziraju u Haagu. Nakon što se uzorci profiliraju, ta će organizacija podijeliti podatke sa ukrajinskom nacionalnom policijom kako bi se olakšale identifikacije.

“Podaci su ključni za rješavanje pitanja nestalih osoba. ICMP je razvio vlastiti interni integrisani sistem upravljanja podacima, koji nudimo Ukrajini i njenim različitim institucijama na korištenje”, objašnjava Holliday.

ICMP blisko sarađuje s porodicama, vodeći ih kroz proces traženja njihovih prava, zagovarajući njihove potrebe i lobirajući kod vlade da ispuni svoje obaveze da istraži ove slučajeve.

Danas je zajednica porodica nestalih vojnika iz 24. brigade narasla na 85 članova. Za dvije od tih porodica ta se nada već isplatila – njihovi najmiliji pronađeni su živi u ruskom zatočeništvu.

“Ista bol i nada nas ujedinjuju. Živimo u neizvjesnosti, ali uz tračak nade. Svi vjeruju da će se dogoditi čudo za njihovu voljenu osobu”, kaže Viktoriia.